Stipe Kardum jedan je od trenera Škole nogometa HNK Rijeka kojeg “bije dobar glas” i u trenerskom, ali i u privatnom smislu. On se ovoga ljeta oprašta od svoje generacije 2010. godišta koju je vodio nekoliko godina, a u novu sezonu kreće kao trener i mentor dječaka rođenih 2013. godine. Izuzetno otvoren, i bez zadrške kada progovara o onome o čemu rijetki imaju hrabrosti uopće razmišljati, a kamoli javno govoriti, a to su vlastite pogreške i padovi kao sastavni dio života, Kardum nam je otvorio dio duše i svoj nogometni put predstavio kroz prizmu vjere i univerzalnih poruka, neovisno o poslu kojim se tko bavi.
Koje su čari omladinskog nogometa u odnosu na “ozbiljan”, seniorski te koje su po Vašem mišljenju specifičnosti “Rijekinog” omladinskog nogometa?
U radu u našoj školi nogometa mozeš se “igrati”, možeš isprobavati, biti kreativan i maštovit, mozeš se spustiti na razinu djece, dok je u seniorskom nogometu ipak puno drugačije. Specifičnosti su možda te da imamo slobodu u kreaciji programa gdje je jedno od glavih načela razvoj, a ne pobjeda. Ukratko doći do pogotka kroz igru, a ne kroz lupetanja i nabijanja jer nitko se neće razviti ako dajemo golove s centra, ali ako svi sudjelujemo i kreativni smo u igri, e onda razvijamo i više igrača.
Koja Vam je u dosadašnjoj trenerskoj karijeri omiljena utakmica?
Iako sam trener, ja sebe još uvijek ne nominiram kroz pojam trenerske karijere. Draže mi je razmišljati da se tek učim, a što potvrđuje i da sam još uvijek u procesu školovanja (završio sam B te uskoro krećem i s A licencom), Nakon toga, možemo pričati o karijeri. Zasad su to strast i ljubav s kojom navečer legnem i ujutro se budim, noću to sanjam, a danju to živim. U ove 4 godine svoga naukovanja kroz omladinski pogon “Rijeke” imao sam sreću, čast i razumijevanje od voditelja pa me dopalo da sam sa svojom generacijom U9 -U11 te je u tom periodu bilo nekoliko velikih utakmica i pobjeda za istaknuti kao što su ogledi protiv “Lokomotive Zagreb”, “Osijeka”, “Zagreba”, “Olimpije”, Verone”, “Partizana”, a svakako je najdraža ipak pobjeda nad “Crvenom Zvezdom”.
Što je Vam je glavna motivacija za bavljenje ovim poslom i što smatrate svojim najvećim osobnim doprinosom u radu s polaznicima Škole?
Za sebe volim reći da sam pripadnik zlatne generacije ’80-ih koja je vrijeme provodila po igralištima, parkovima, stablima. U svojoj ulici sam kroz djetinstvo organizirao sva moguća sportska natjecanja: od tenisa, košarke, nogometa, rukometa pa sve do hokeja. Cijeli sam život u sportu, čak i u školi sam redovito dobivao kazne za kašnjenja na satove ili za razbijene prozore, naravno zbog lopte :). Kroz odrastanje rastao mi je, pak, ego, i moram priznati zbog toga mi uspjeh u sportu nije bio moguć. Jednoga sam dana tako morao odabrati ili posao (mesnica) ili nogomet. Okrenuo sam se poslu, a nogometu sam se vratio otprilike kada sam upisivao svog klinca u Školu nogometa, tada sam započeo i školovanje na HNS-ovoj Akademiji. Glavna motivacija mi je, sasvim iskreno, da nadoknadim kao trener ono što sam propustio kao igrač te da pomognem klincima u odrastanju kao primjer kako se ne ponasati ukoliko želiš uspjeti kao igrač. Kao neki svoj doprinos istaknuo bih ogromnu količinu strasti u svemu tome, možda malo veću želju, uživanje u svakom okupljanju, u ama baš svakom treningu, svakoj utakmici. Za klince mi nije teško organizirati ni 100 utakmica ako će im to pomoći.
Osjećajni oproštaj Stipe Karduma od generacije 2010.:
“Bullsi su imali last dance, mi imamo last fly… Sokolovi odradili svoj posljednji let, nakon 3,5 godine,malo više od 350 treninga, 470 utakmica i 40 – ak turnira došlo je vrijeme za rastanak, sokolovi napuštaju svoje gnjezdo i odlaze na put u visine, odlaze u legendu kao generacija koja je odigrala uvjerljivo najviše utakmica, a počelo je davno, zapravo dok su bili još U8 na turnirima u Karlovcu i Blatu, namučili smo razne generacije 2009 godišta, odigrali velike utakmice na turnirima u Crikvenici i Novom mestu, prošetali se Grbcima, a od U9 i službeno krenuli zajedno… Ponosan na sve što smo naučili, na sve vrijednosti koje danas imamo, na svu ljubav i dobrotu koju smo nesebično djelili, na svaku zdravu grickalicu i svaku voćku koju smo pojeli nakon treninga i utakmica, nismo uvijek bili za primjer drugima, ali smo se trudili svaku grešku priznati i pokušavali je popraviti…”
Postoji li neki trenerski ili uzor – škola na koji se oslanjate u svome radu s djecom i mladima?
Osobno smatram da u svim segmentima čovjek treba naći mentora, moj životni “mentor” je Isus Krist te svakodnevno čitam ili slušam audio knjige da budem bolji čovjek nego što sam bio jučer, zasad sam jako daleko, ali do raja i jest dalek put. Što se tiče fitnessa tu sam našao mentora, Marina Bašića koji mi uvijek pomaže sa svojim savjetima, preporukama za unaprijediti rad i stalno me potiče da dam malo više od sebe jer DOBRO NIJE DOVOLJNO. Što se tiče nogometa, tu još uvijek tražim mentora, a znate kako se kaže – ukoliko čvrsto vjeruješ, dogodit će se. Tako i ja vjerujem da će se pojaviti, možda i kada se najmanje nadaš.
Koji je najveći kompliment koji ste primili za svoj rad?
Hahahah ovo mi je možda najslađe pitanje. Najveći komplimet mi je dala moja žena, koja mi je ujedno i velika podrška u svemu ovome. Mislim da je teško dobiti veći kompliment od toga kada ti žena kaže:” E Stipe, da si u svemu tako ustrajan i pedantan kao u poslu gdje bi ti bio kraj…”
Što je po Vašem mišljenju ključ odličnog rada s djecom?
Često su mi znali reći da sam ufuran kao da vodim “Real Madrid”, a ja, baš naprotiv, mislim da je upravo ta strast jedini ispravan put. Jer, ako svi radimo ovaj posao jer ga volimo, a svi se u to kunemo, onda uopće nije bitno koju kategoriju vodimo i u kojem klubu radimo: daj najviše što možeš i odradi najbolje što znaš i vidjet ćes zapravo koliko ćes dobiti natrag. Možda ne danas, ni sutra, ali ako budeš imao takav stav, jednoga dana će ti se vratiti! Imam jedno pravilo u životu PLAĆA SE NE ODRAĐUJE – PLAĆA SE ZARAĐUJE, takav stav sam imao i kad sam radio u pilani, i na građevini i 20-ak godina po mesnicama, a imam ga i danas kao nogometni trener. Za sebe ću uvijek reći da nisam svetac, vrele sam krvi, ali tko je bez grijeha neka baci kamen prvi. Svaki dan je šansa da naučimo nešto novo i ispravimo što smo jučer pogriješili. Trudim se biti kvalitetniji trener, ali i bolji čovjek. Ne volim brkati izvrsnost i savršenstvo, na izvrsnost mogu utjecati, a savršenstvo prepuštam Bogu, u izvrsnosti mozeš mjenjati stvari, stalno težiti da bude bolje i stalno nadograđivati te se nikada ne zadovoljiti s mrvicama, nego stalno učiti dalje. Vrlo je bitno imati stav, ja kad idem na trening ne idem sa mukom i stavom da to moram odraditi, idem sa stavom da ću danas nekome pomoći i da ću danas nekoga nešto naučiti.To bi bio moj ključ. Ono na čemu inzistiram je red i rad na treningu, na prvu sam jako grub, glasan i neugodan, ali to je samo onako izvana, zapravo svakog klinca volim zagrliti i biti mu prijatelj.
Kako ocjenjujete rad vaših kolega iz naše, ali i drugih hrvatskih nogometnih škola?
Ima jedan citat: “Najteže je upoznati samoga sebe, a najlaķše je kritizirati druge. Ja nisam tu da dajem ocjene svojim kolegama, ja sam tu relativno najmlađi i s najmanjom licencom, moj zadatak je da učim i radim. No, ako me pitate možemo li svi dati više hrvatskom nogometu – uvijek ću reći da možemo.
Ciljevi i želje za budućnost?
Ujutro se zahvaliti Bogu što si ustao, na kraju dana Mu zahvali za sve što si dobio, a Bog će onda odlučiti koji je najbolji put za dalje. To bi bio moj odgovor uz jedan citat sv. Ignacija Lojolskog: “Radi kao da sve ovisi o tebi. Moli kao da sve ovisi o Bogu”.
