U novoj strukturi Škole nogometa HNK Rijeka s početkom sezone 2021./2022. svoje je mjesto pronašao i hrvatski vratar Vanja Iveša. On je, kaže, kompletno zadovoljan što se tiče odluke da u 44. godini prekine svoju uspješnu igračku karijeru i posveti se trenerskoj:
– Do 42. sam igrao prvu ligu, do 44. godine 2. ligu što nije čudno. Vrhunac karijere u mom slučaju bio je oko 36. godine kada sam imao jednu od najboljih igračkih godina. Do zadnjeg dana sam trenirao s mlađima, a moji su treneri znali da mi to ne smeta. Dapače, često sam im govorio da ako mogu pratiti moj tempo i oko 7 sati treninga svakoga dana – onda nema problema. No ipak sam trezven. Znao sam da mi je vrijeme da se posvetim trenerskoj dionici u životu tako da je moj dolazak u HNK Rijeka svjesna odluka kojom sam jako zadovoljan.
Iveša je svoj golmanski put gradio polako jer i sam vjeruje da brza dostignuća i nagli prijelazi preko vlastitih granica kad – tad moraju stići na naplatu. Od 1994. do 2021. nizali su se tako klubovi: “Istra”, “Rijeka”, “Novalja”, “Sydney United”, “Slaven Belupo”, ” Eskisehirspor”, ” Elazigspor”, “Opatija”. Kako i sam Iveša kaže, još koju godinu komotno mogao igrati u kapacitetu, no u tome ga je “omeo” trenerski poziv iz “Rijeke”.
HNK Rijeka je klub ljudi visokih profesionalnih i osobnih karakteristika
– Ma ovo mi je super za početak trenerske karijere. Moja očekivanja u HNK Rijeka su opravdana i moram priznati – to nije fraza. Počašćen sam, a najvažnije mi je da su oko mene ljudi koji ovaj posao rade i dugo i kvalitetno, to su osobe visokih profesionalnih i ljudskih osobina. Ne osjećam pritisak posla jer Klub ima neku kolektivnu vibru da učiš i popravljaš se putem. Kao igrač, imao sam priliku rukovati se s puno predsjednika, članova uprava, ali ovdje u “Rijeci” vidite da je to jedna drugačija priča, jedan normalan predsjednik, kolektiv u kojem se zna i poštuje hijerarhija, a mislim da nisam jedini koji tako pozitivno doživljava rad u HNK Rijeka. Zbog svega toga unatoč velikom obujmu posla, ne osjećam umor kada navečer stignem kući.
Kako su iza Iveše prvi trenerski koraci, zanimalo nas je kako vidi rad s mladim vratarskim nadama HNK Rijeka:
– Još uvijek smo u fazi polaganog postavljanja stvari. Kod kadeta sam primijetio da su neki blizu juniorske razine, dok ima i dječaka koji malo kaskaju. No, kako puno komuniciram s kolegama zasad mi je najbitnije procijeniti igrača i primijeniti elemente treninga da vidimo pašu li ili ne, donose li napredak. U bliskoj sam suradnji s trenerom Mrčelom iz prve ekipe, kolegom Ćaletom i trenerom Jantoljakom kojima su to već rutine, a čije savjete rado slušam. Iako, moram priznati, i sami igrači bi u ovim kategorijama, po mome mišljenju, trebali biti već rutinirani, no to nije uvijek tako. Moj pristup je, stoga, primarno da ih naučim ono što ne znaju, a ne da im samo govorim o tome.
Iveša smatra kako HNK Rijeka ima dobre vratare, a mladima u dolasku savjetuje jednu jedinu strategiju – kontinuitet u treniranju:
– Dečki u starijim kategorijama još uvijek pitaju za šansu, a ja im kažem: “Šansu imate svaki dan!” Ali, napominjem, ako igrači ne mogu spojiti mjesec dana treninga u nizu, onda nema ni uspjeha. Ako pucaju na prvi veći pritisak, nema uspjeha. Također, smatram da su djeca u sve mlađoj dobi preopterećeni transferima. Ako u 21. godini ne ostvare ulazak u nekog prvoligaša oni to smatraju neuspjehom. A ja ih onda pitam – a što bi radili da su ostvarili transfer, dobili novce? Kažu mi: “Pa trenirao bih, igrao bih.”, a onda ih opet pitam: A što onda možeš raditi ovdje?, “Pa, trenirati.” Mislim da je zaključak jasan. Ima mnogo talentiranih, a neuspješnih vratara kojima je potrebno ponavljanje, kontinuitet.
Drugačiji od drugih
O tajnama golmanskog “zanata” Iveša kaže da je sigurno da svaki vratar ima neke svoje načine kako se ostvaruje kroz vratarstvo. On sam je kao “drugačiji od drugih”, odnosno kao vratar visine preko 2,00 metra razbijao tabue i predrasude o idealnim vratarskim proporcijama. Isto bi se moglo reći i za instant uspjehe koji kratko traju, a malo daju. Ivešina je nogometna filozofija razvijati se polako, a trajati dulje: – To konkretno znači da svatko tko ima volju i želju može naučiti i postići puno. Jedno je dovesti svoje tijelo do maksimalne iskoristivosti za sport, a drugo je i voljni moment. On je jako bitan. rekao bih koliko i odricanje u ovome poslu, kazao je Iveša.
Iako je Iveša jedan od hrvatskih vratara sa zavidnom igračkom karijerom, on sam sebe ne smatra apsolutnim autoritetom posla u dijelu u kojem je vratarstvo i individualno:
– Nisam od onih kod kojih mora biti sve po špranci, kako se kaže. Tako pristupam i dečkima – ne robujem samo onome što je moje iskustvo. Ako si nešto stavite u glavu kao da je jedino to to – onda govorimo o pritisku, a ja u životu radim bez pritiska. Neovisno, jesam li igrao treću ligu ili ispred 50 tisuća ljudi – nisam imao pritisak. Tako nekako funkcioniram i kao trener. Ono na što ću se fokusirati su detalji, sitne stvari koje volim popravljati jer baš tu, na tzv. sitnicama – počinje napredak. Uživam u tome.
Na pitanje što je po njegovom mišljenju odlika dobrog vratara Iveša je odgovorio:
– Osim rezultata, za vratara je najvažnije da ekipi na terenu donosi mir, staloženost te da prepozna suparničku grešku i prije nego se ona dogodi. Osim toga, tu je i mentalna priprema. Vratar mora znati donositi ispravne procjene, držati pregled nad igrom u svakom trenutku. Mora jako puno raditi na sebi da bi u svakom trenutku razumio što treba činiti. Jer manje – više svi znaju i pasti, i letjeti, i uhvatiti loptu, ma i pogriješiti (sve je to normalno, ljudski), ali ono što čini razliku je kako netko brani gol kada je lopta u suprotnoj momčadi, kako se postavlja, kako komunicira s momčadi, kako koristi svoju visinu…Samu tehniku igrači, budući vratari, prođu još kao mladi, ali kako idu prema gore, onda se vide i druge stvari po kojima se razlikuju bolji od lošijih vratara.
Primio sam gol pred trenerom suparnika za kojeg sam kasnije zaigrao!
Bila je to utakmica “Slaven Belupo” – “Galatasaray” (1-2) kada sam gol primio slobodnim udarcem s 20-ak metara kada je prizemna lopta po skliskoj podlozi stigla ravno do mene, a onda i dalje – kroz ruke i noge – u gol. Ovu utakmicu navodim i kao životno iskustvo i poruku svim mladim vratarima: tu je utakmicu gledao trener koji me je kasnije doveo u Tursku. Pitao sam ga kako je moguće da su me uzeli nakon takvog gola, a njegov je odgovor bio: “Nije bitan taj gol već sve ono što se događalo prije i poslije njega.”
Iveša govori i kako nije siguran jeli dobra metoda gledati strane klubove pa onda pokušavati ono što oni rade, reproducirati tuđu igru jer svaki klub stvara svoje igrače:
– Mi stvaramo igrače za “Rijeku” i baš zato sam se osobno usmjerio na komunikaciju s trenerima prve momčadi da bismo igračima davali podražaje “Rijekinog” seniorskog nogometa.
Što očekujete od vratara koje trenirate?
– Uvijek kažem da bih volio vidjeti sebe i golove kakve sam primao u njihovim godinama tako da su moja očekivanja usmjerena na ispravljanje pogrešaka i pronalazak rješenja. No tu mora, kako sam naveo, postojati voljni moment jer iako se sve u životu može popraviti, ipak – moja trenerska želja ne smije biti veća od želje igrača. Tu su onda i roditelji. Nemam problem objasniti im da dijete nije spremno za neki nivo gdje ga hoće staviti “na silu” jer prvenstveno rade loše djetetu koje se može ozlijediti, koje ne može pratiti nivo grupe pa će još ispasti i smiješno itd.
Ah ti roditelji…
Roditelji bi također trebali imati više razumijevanja za cjelokupni trenerski proces i odluke. Pogotovo u prvoligaškom klubu u kojem se, pretpostavka je, ne dolazi igrati rekreativan nogomet, već se ovdje stvaraju budući profesionalci i predstavnici sadašnjeg, ali i svih budućih klubova za koje će igrati. Upravo to za sobom povlači i drugačije standarde treniranja, selekcija. Za samu djecu je, pak, najvažnije da uživaju u sportu kojim se bave, da sami odaberu onaj koji im leži jer ako dijete nije ispunjeno, unatoč talentiranosti, ono neće napraviti ništa.
Kako se vratar razlikuje od standardnih igrača na terenu?
– Vratarski poziv je totalno drugačiji od onih ostatka ekipe. Prije svega, zadatak mu je da uvijek mora nešto spašavati. Zato vratar mora imati sposobnost brzog prepoznavanja situacije, kvalitete svojih i suparničkih igrača te mora imati i spomenuti – kontinuitet.
Kako ste se Vi nosili s primljenim golovima?
– U mlađim uzrastima sam nakon svakog primljenog gola mislio da sam uvijek ja kriv. Naravno, s vremenom i uz puno rada na sebi shvatio sam da je to sastavni dio nogometa. Prema sebi sam uvijek bio kritičan, analizirao sam svaki primljeni gol i iz toga sam puno naučio.
