Na današnji dan, tog nesretnog utorka pred točno šezdeset godina, prestalo je kucati srce jednog od najvećih igrača Rijeke svih vremena – Petra Radakovića. Dvadesetdevetogodišnjeg Peru smrt je zatekla u nogometnom dresu na njegovoj Kantridi pred sam početak treninga. Pero je bio riječki klinac rođen 22. veljače 1937. godine, a u Rijeci je proveo cijelu svoju profesionalnu karijeru.
Na Kantridi se pojavio kao petnaestogodišnjak, a već sa sedamnaest godina debitirao je za prvu momčad. Na „Omladinskom“ igralištu 13. kolovoza 1954. godine u kvalifikacijama za Jugoslavenski nogometni kup svladana je riječka Lokomotiva rezultatom 5:4, a Radaković se upisao u strijelce. Od 1954. do 1966. godne nastupio je u 226 utakmica i još uvijek je na desetom mjestu po ukupnom broju nastupa.
Vrlo brzo postao je jedan od stupova momčadi, nezamjenjivi half ili spojka te pravi kapetan. Bio je član ekipe koja je 1958. godine izborila povratak u Prvu ligu. Tijekom svojih dvanaest sezona provedenih u Rijeci postigao je 37 golova među kojima je i najbrži riječki gol. Dvadeset i devetog rujna 1959. godine u Tuzli Rijeka je svladala Slobodu rezultatom 1:5, a Radaković je prvi gol postigao za manje od deset sekundi.
Trinaestog studenog 1960. godine na utakmici protiv OFK Beograd ocijenjen je desetkom, a na kraju sezone 1963./64. po ocjenama zagrebačkog Vjesnika uz Naumovića izabran je u najboljih jedanaest igrača 1. savezne lige. Tri godine zaredom (od 1961. do 1963.) nosio je titulu najboljeg desnog pomagača u državi, a 1962. godine proglašen je za najboljeg sportaša grada Rijeke. Uz Vladimira Lukarića bio je prvi riječki reprezentativac i do danas je ostao igrač Rijeke s najviše nastupa za reprezentaciju (19).
Debitirao je 18. lipnja 1961. u Beogradu na utakmici protiv Maroka i ubrzo postao standardni reprezentativac, a na utakmici protiv Austrije u Maksimiru ocijenjen je čistom desetkom. Prvi je igrač Rijeke koji je nastupio na Svjetskom prvenstvu (Čile 1962. god.). Na tom Svjetskom prvenstvu u četvrtfinalu odigranom pred 64000 gledatelja postigao je pobjedonosni pogodak u 85. minuti za prvu pobjedu Jugoslavije nad SR Njemačkom na Svjetskim prvenstvima. Posljednji je put nastupio za reprezentaciju 27. rujna 1964. u Beču protiv Austrije, a do tada je postigao tri pogotka.
Prvi problemi sa srcem pojavili su se tijekom desetodnevne turneje po Zapadnoj Njemačkoj u proljeće 1963. Dvije godine kasnije, u proljetnom dijelu prvenstva, po preporukama liječnika dobio je odmor. Nakon tri mjeseca vratio se na teren, no izdržao je do treće prvenstvene utakmice protiv Hajduka kada je sam tražio zamjenu u 25. minuti. Posljednji put nastupio je 17. rujna 1966. godine u prijateljskoj utakmici protiv Istre, dok je pobjedu nad Beogradom odgledao s klupe. Dva dana kasnije pozlilo mu je na treningu:
“Mi igrači bismo žurili na trening, koji bi počinjao oko deset sati. Neki bi dolazili ranije, brzo bismo se skidali i izlazili bismo na teren jer smo voljeli igrati ševu. Igrali smo obično tako u krug “pet prema dva”, dvojica su bila unutra, petorica okolo. Tko je dolazio posljednji, išao je unutra. Pero je bio unutra s još jednim, nas smo petorica bila vani. On je osjetio slabost i zapitao je tko će ga zamijeniti. Naišao je Nikica Jovović, trčao je iz svlačionice i ušao je umjesto Pere. Radaković je legao na travu kraj korner-linije, podbočio se laktovima, nešto je osjetio. Pošto je Mugoša bio tu s automobilom, on i maser Bobi Ottmarich odmah su s Perom krenuli za bolnicu. Čekali smo zabrinuti što će se dogoditi. Javili su nam da je umro.” (Sušačka Revija, broj 78/79) – Mile Tomljenović.
Na pogrebu se okupilo više od 15000 ljudi, a lijes prekriven klupskom plavo-bijelom zastavom nosili su do posljednjeg počivališta na trsatskom groblju Perini suigrači.
