Đulio Staver i Nikola Radmanović još su dva trenerska lica koji sa svojim kategorijama obasjani “radnim” reflektorima, onima bez filtera i bez uljepšavanja, na stadionu za treniranje nogometnog kampa, svakoga dana “na sitno” povezuju sve najvažnije, odnosno temeljne niti riječkog nogometa i njegove, kako se čini, svijetle budućnosti. Staver nam ove sezone dolazi kao trener mlađih pionira 2009. godišta, a Radmanović kao pomoćnik treneru kadeta HNK Rijeka.
Obojica su zaljubljenici u svoj posao, u nogomet, u “Rijeku”, također bez čijih, napora, rada i rezultata riječka nogometna priča ne bi zračila optimizmom. Svaka je cigla u tom “zidu” koji se gradi prema što većem i kvalitetnijem rasponu riječkih nogometaša za prve momčadi izuzetno važna kako bi završna konstrukcija bila stabilna, prepoznatljiva i s godinama samo bolja u pojedinim elementima. Inače, Staver je stručnjak sa završenim smjerom prvostupnika trenerske struke, smjer nogomet, ali i igrač istarskih klubova poput “Žminja”, “Rovinja”, ” Slobode Svetivinčenat”, “Jedinstva” iz Bala te našeg “Grobničana”, dok je Radmanović svoj trenerski put gradio i kao igrač nogometa od ranog djetinjstva, ali i trenerski, kroz klubove “Hreljin” i “Rječina”, došavši prije dvije godine i za trenera starijih pionira u HNK Rijeka.
Kako ste se našli u sportu i što vam je motivacija da se bavite trenerskim poslom u HNK Rijeka?
Đulio: Imao sam sreću da sam odrastao na velikom obiteljskom gospodarstvu kraj Žminja, gdje su od najranije dobi bile zadovoljene moje potrebe za kretanjem. U živom su mi sjećanju penjanja na stabla i traženje ptičjih gnijezda, trčanje za domaćim životinjama, igre po vani. Nas je, sjećam se, trebalo tjerati u kuću…:). Na prvi trening u NK Žminj odveo me je susjed i to je bilo dovoljno da se rodi ljubav i pozitivan odnos prema nogometu koji traje i danas kada posjedujem nacionalnu PRO licencu te UEFA-inu A licencu s HNS-ove nogometne akademije. Ponosim se svojom edukacijom te znanjima koja sa zadovoljstvom dijelim i prenosim djeci s kojom radim.
Nikola: U nogomet sam ušao kao dječak od 8 godina i od tada u njemu sudjelujem već 30-ak godina, što kao igrač, a u posljednje vrijeme i kao trener. Ljubav i strast prema nogometnoj igri, koju osjećam svih ovih godina predstavljaju i danas osnovne motive za bavljenje ovim poslom. Jednostavno je – nogomet je postao dio mene, moj životni stil, a posebno kada ste u poziciji da budete trener u klubu kojeg ste navijač, ali i trener kluba za koji ste posebno vezani jer ste i sami u njemu prošli sve omladinske selekcije.
Rad nije uvijek garancija uspjeha, ali nerad je uvijek garancija neuspjeha
Što smatrate najvećom odskočnom daskom prema rezultatima u radu s najmlađima i mladima?
Đulio: Prije svega, moram reći da sam dolaskom u HNK Rijeka ispunio svoj trenerski cilj, a taj je da radim s najtalentiranijima i to mogu nazvati prvenstveno pozivom, a ne poslom. Zadatak je trenera pratiti zakonitosti senzitivne faze u kojima se razvijaju pojedine motoričke sposobnosti, zatim ne preskakati stepenice i uz to puno komunicirati i time stvoriti poticajne uvjete u kojima će djeca nesmetano razvijati svoj potencijal. Ukratko, trener pažljivom selekcijom treba omogućiti da najbolji treniraju s najboljima i da najbolji igraju protiv najboljih.
Nikola: Svakako je potrebno voditi računa o zakonitostima vezano za određenu starosnu dob jer preskakanje nikako ne doprinosi poželjnom razvoju. Komunikacija je faktor koji sve više čini razliku u cjelokupnom pristupu mladim igračima, ali važnost rada je, dakako, uvijek, na prvom mjestu. Iako, zanimljivo je, rad nije uvijek garancija uspjeha, ali nerad je uvijek garancija – neuspjeha.
Gdje vidite Školu nogometa HNK Rijeka kroz narednih nekoliko godina?
Đulio: Svakako očekujem da kvalitetom zadrži status jedne od najboljih u Hrvatskoj.
Nikola: Trenutno stanje u školi nogometa je na visokom nivou za rad i razvoj mladih igrača. Očekujem da naše ekipe i dalje budu u samom vrhu hrvatskog nogometa uz prepoznatljivost u stilu igre, a kao posljedicu i još veći broj prvotimaca poniklih u vlastitoj školi.
Kako ocjenjujete konkurenciju, odnosno rad drugih hrvatskih škola s mladima i najmlađima?
Đulio: Klubovi su shvatili da se trebaju okrenuti kvalitetnijem radu i proizvodnji igrača iz vlastitih omladinskih pogona, a i treneri su sve educiraniji, uz pažnju koja se polaže u scouting i selektiranje. Naravno, “Dinamova” škola odskače i među najboljima je na svijetu i na tome im treba čestitati.
Nikola: Pa mislim da se u Hrvatskoj općenito dobro radi s mladima što potvrđuju i igre naše reprezentacije. I ja bih tu izdvojio “Dinamo” koji već godinama radi sjajan posao s mladim igračima. No, isto tako smatram da i u našoj regiji ima mnoštvo talenata i da možemo imati nekoliko igrača u svakoj generaciji koji će biti na istom nivou s njihovim najboljim pojedincima, što bi zaista i realno pratilo naše mogućnosti i kriterije. U radu razvijamo osjećaj za važnost i jednakost svakoga u ekipi, nastojimo upoznati osobnosti djece s kojima radimo
Kada dobijete novu dobnu skupinu, što prvo činite kao trener u uspostavljanju discipline, ali i međusobnih relacija?
Đulio: Prema mom iskustvu, prvi korak je svakako steći uvid u grupu. U svome radu jako cijenim mišljenje i rad prethodnih trenera ekipe koju preuzimam, a na prvom sastanku s ekipom postavljamo ciljeve kao i poželjan obrazac ponašanja. Koristim afirmativnu formu komunikacije, npr. umjesto “Na trening nećemo kasniti.”, volim reći “Na trening ćemo dolaziti na vrijeme.” Cijenim uloženi trud, dopuštam pogreške iz kojih poslije učimo da svaka odluka ima svoje posljedice, a potrudim se i što prije zapamtiti djeci imena i oslovljavati ih njima jer se time od samog početka stvori ozračje povjerenja i poštovanja. Svi moraju biti uključeni i osjećati se važnima.
Nikola: U školi postoji jasan kodeks ponašanja i sva djeca u našem sustavu ga se pridržavaju što nam olakšava preuzimanje svake nove ekipe. Djeca se, znate,rijetko dovode u situaciju da zbog ponašanja, koje je samo pod njihovom kontrolom, dovedu u pitanje svoj položaj u grupi. Također je fokus na razvoju “sportske” svijesti, odnosno njegovanju pripadnosti kolektivu i timskom djelovanju. Bez posebnog statusa za bilo kojeg pojedinca, razvijamo osjećaj za jednakost i važnost svakoga od njih. Poštenim i jednakim tretmanom svih polaznika zauzvrat možemo očekivati njihovo potpuno uvažavanje i angažman.
Jeste li kao treneri strogi, kako najmlađima komunicirate kritike ili savjete?
Đulio: Strog sam samo u odabiru igrača pri selekciji, nakon toga nema potrebe za strogoćom jer su u pravilu selektirani igrači unutrašnje motivirani i nemaju problema s disciplinom. Nekad se eventualno znaju zaigrati, ali i onda radije probudim dijete u sebi i “spustim se” na njihovu razinu, a zatim vratim fokus na ozbiljnost. Odnos povjerenja koji stvorimo na početku je presudan u kasnijem radu na treninzima.
Nikola: Pa mogao bih reći da sam strog, naročito u situacijama kada netko remeti rad i pozitivnu atmosferu. Tu ne prihvaćam eventualna objašnjenja i isprike. Za vrijeme treninga inzistiram na potpunom fokusu i predanosti radu, ali sam i prvi koji u trenucima kada za to uvidim potrebu, pokušam na svoj način izmamiti osmjeh na lica tih dječaka i opustiti atmosferu. Igrače volim uključiti u raspravu s njihovim razmišljanjima i stavovima. Kada se oslobode u komunikaciji dobivam kvalitetne i korisne informacije koje mi daju jasniji uvid u njihovu osobnost. To pomaže kod pristupa svakome od njih gdje su neizbježne kako pohvale tako i kritike jer upravo kritika je osjetljivo područje. Ako igrač doživi kritiku kao napad ili, još gore, kao omalovažavanje, onda imate veliki problem. Bitno je pronaći pravi put i pristup za svakog od njih posebno.
Prvo realna procjena kvalitete ekipe, a zatim samo igra i razvoj
Što Vas u poslu ispunjava ponosom?
Đulio: Moći sudjelovati u formiranju njihove osobnosti smatram jednom velikom i privilegijom i odgovornošću, a to me ispunjava ponosom. Ova grupa mi je bila veliki izazov jer su zbog “novog normalnog” prešli na nogomet 10+1 bez adekvatne pripreme, a uz to, igraju i protiv starijeg godišta. Moram ih pohvaliti i istaknuti da smo igrajući napadački nogomet (s naglašenom odgovornošću prema fazi obrane) na kraju jesenskog dijela sezone bili najefikasnija ekipa lige. Dobro se razvijaju i za sada je sve u redu. Naravno, uvijek može bolje.
Nikola: Pa svakako je na ponos kada svjedočite napredovanju i sazrijevanju vaših igrača pojedinačno i ekipno. Rezultat kao krajnji produkt to onda i potvrđuje, ali već i sudjelovanje u stvaranju nekih budućih prvotimaca predstavlja poseban osjećaj. Isto tako, svi treneri naše škole na te dečke djeluju i odgojno te pa je posebno je zadovoljstvo vidjeti te mlade dečke danas -sutra i kao kvalitetne odrasle osobe.
Kolika je zapravo odgovornost trenera za uspjehe i neuspjehe?
Đulio: Recimo da je utakmica proizvod kojim pokažemo što smo naučili na treninzima. Ja kao trener najprije moram omogućiti da igrač bude odmoran za utakmicu da bi to mogao pokazati. To radim poznavanjem omjera rada i odmora u trenažnom procesu. Isto tako moram igrače osloboditi pritiska rezultata i straha od pogreške što radim tako da ih učim da kontroliraju samo ono što mogu kontrolirati. a to su misli, osjećaji i ponašanje. Moraju misliti samo o ispunjavanju zahtjeva u igri. Volim reći igračima da moraju ‘samo igrati’. Zato mislim da je odgovornost trenera velika ako im to nije omogućeno.
Nikola: Za početak je vrlo važno napraviti dobru procjenu kvalitete i mogućnosti ekipe te ovisno o tome postaviti realne i stimulativno postavljene ciljeve. Kao osoba koja vodi ekipu, automatski preuzimate odgovornost za sve ono što vaša ekipa i pruža. Kvalitetan trener nalazi načine za unaprijediti pojedinca, ali i za održavanje maximuma cijelog tima. Ponavljam, vrlo je bitno na samom početku napraviti realnu sliku o stanju ekipe.
Što vam je želja za skupine koje sada trenirate te kako prepoznajete potencijale u vođenim kategorijama?
Đulio: Najprije želim da se sve vrati u normalu da djeca mogu nesmetano nastaviti s razvojem svojih potencijala. Njih u ovoj dobi prepoznajemo kroz smisao za igru, uloženi trud, brzinu…, a moramo poznavati i razliku u kronološkoj i biološkoj dobi te pričekati igrače koji iskazuju potencijal, a kasne u razvoju. Ne možemo si dozvoliti luksuz da radi toga izgubimo nekog igrača. Idealno je kad izvrsno funkcionira trokut trener – dijete sportaš – roditelj. Nadodao bih da je, uza sve navedeno, jako bitan i mentalitet pobjednika, odnosno karakter koji ne odustaje.
Nikola: Želja nas trenera u ekipi kadeta je svakako da dečki održavaju ovaj nivo angažmana i dobrih igara koje prikazuju u tekućim pripremama te da nastave napredovati. Na zadovoljstvo svih nas, njihov napredak potvrđuje da smo na dobrom putu. U ovoj dobi odabrani su igrači koji su prošli sve do sada potrebne filtere i selekcije te predstavljaju najpotentnije pojedince svoga godišta. Utakmice i sučeljavanje kroz razna natjecanja i turnire i dalje ostaju najbolji i najrealniji pokazatelji vrijednosti našeg zajedničkog rada.
