Treneri najmlađih, a često i onih najslađih nogometaša svaki trening imaju koji izazov više ili barem koji izazov drugačiji od kolega koji su dio formacije nogometaša s pokojom godinom iskustva. Njihove kompetencije i stručnost uvelike određuje i pristup prema svima onima koje tek treba uvesti u svijet postajanja dobrim nogometašem i – što se Škole nogometa HNK Rijeka tiče – dobrim čovjekom. Djeca koja prvi put ulaze u kamp na Rujevici do tog su trenutka uz pojam nogometa vezani uglavnom slikama uspješnih nogometaša s tv-ekrana pa tako mahom dolaze želeći postati neki novi modrići, ronalda ili messiji…no, do takvih je visina dug put usvajanja nogometnih znanja, put koji nema druge nego – negdje i započeti.
Amir Hadžibeganović, Željko Damjanović i Saša Ilić u HNK Rijeka imaju upravo takve zadatke – djecu najmlađe dobi zainteresirati za nogomet, motivirati na ustrajnost, pristupati im odgojno, a uza sve to i naučiti dječake osnovnim elementima igre. Kako su nam rekli u zanimljivom razgovoru – to su djeca, zaigrani su, s njima treba znati, ali i imati osjećaja.
Naši treneri na ovaj su razgovor stigli odličnog raspoloženja jer rad s djecom ispunjava na poseban način, bili su jednoglasni. Hadžibeganović, pritom, uz funkciju pomoćnog trenera za starije kadete HNL-a, u Školi nogometa vodi dečke u Otvorenoj školi 2015. godište, ali i grupu djece s poteškoćama u razvoju, Damjanović je posvećen 2012. i 2013. godištu, dok je Ilić zadužen za dječake rođene 2014. godine. Sve su to riječki morčići koji nemaju lagan zadatak – proći u selekciju i nastaviti trenirati poput malih profesionalaca HNK Rijeka. Amir Hadžibeganović je, uza sve to, u Školi nogometa čak 15 sezona!
Odlični voditelji omladinskih pogona prije svega su odlični u svom – odnosu prema ljudima
Kada smo ga upitali – što je po njegovom mišljenju presudilo da je u Školi HNK Rijeka dulje i od samih voditelja, dulje od većine trenera, ovaj odnedavno i ponosni trener “Rijekine” sekcije za djecu s poteškoćama u razvoju, kazao nam je da bi to vjerojatno bila stručnost, pouzdanost, odgovornost te velika želja i volja. S obzirom na to da Hadžibeganović “radi” već za četvrtog voditelja “Rijekinog” omladinskog pogona, dao nam je i komentar na to kako je trenerima prilagođavati se novim licima na čelu škole:
– O boljim ili lošijim voditeljima se ne može govoriti jer su to profesionalci koji se međusobno najviše razlikuju po načinu rada i odnosu prema ljudima. Svaki od njih ima neki svoj put, drugačiju filozofiju. Mi treneri smo tu da se prilagodimo sustavu – da odradimo kako nam kažu i da u tome pokušamo biti najbolji što možemo, objasnio je Hadžibeganović. Da je odnos prema trenerima i uvažavanje njihovog mišljenja važan faktor koji čini odličnog voditelja smatra i Damjanović koji je zbog svog devetogodišnjeg iskustva u to ime pohvalio voditelje Škole nogometa “Rijeka”.
Iskustvo Saše Ilića još je uvijek “mlado”, u HNK Rijeka je nešto više od dvije godine, ali dovoljno da shvati kako je rad s najmlađima izuzetno odgovoran:
– Rad s najmlađom djecom u velikom sustavu koji od njih očekuje puno je jako odgovoran i zato moraš imati, prije svega, puno, puno strpljenja. Kultura, ponašanje, dolazak i boravak na treningu, sve su to stvari koje djeca ovdje uče na samim počecima. Sustav je jako dobar, no kao i svaki ima prostora za poboljšanja, po mome mišljenju, posebno u dijelu čvršće selekcije kako bi Klub bio još bolji, kazao je Ilić, s čime su se složili i kolege Damjanović i Hadžibeganović.
Dječji “biseri”
Rad s djecom uvijek povlači i dječje “bisere” kojima se volimo nasmijati. Damjanovića je tako jedno dijete u neprimjerenom trenutku pitalo smije li postaviti pitanje, a on mu je odgovorio nastojeći odgoditi pitanje za primjeren trenutak te je dječaku dao šaljiv odgovor: – Možeš ako je pitanje glupo, no dijete nije odustalo te mu je spremno uzvratilo: – Je glupo je, na što se trener od srca nasmijao, a dječak mu je ipak postavio svoje pitanje i, naravno, dobio odgovor.
Hadžibeganoviću se, pak, dogodilo da je tijekom cjelodnevnog turnira na kojem je vodio U 10 jedan igrač u finalu utakmice zaspao na klupi:
– Igra se finale, a on je jednostavno – zaspao na klupi. Na to su simpatično reagirali i roditelji pa smo ga pustili da odspava, a roditelji su ga, naravno, fotografirali za uspomenu, ispričao je Hadžibeganović.
– Kako je kod djece uobičajeno da ti se obraćaju na “ti” do neke godine, meni i kolegi Čavalu posebno je bio simpatičan jedan dečko koji mu je na pitanje kako se zove odgovorio dosta drsko: Pa, rek’o sam ti već, što nas je stvarno nasmijalo, ispričao nam je Saša Ilić.
– Tako je i kod mene, prilaze mi dječaci pa me gledaju, pa me ispituju: Šta ti radiš ovdje?, Šta će ti ta zviždaljka?, Šta je to?, Koliko imaš godina?…, uglavnom s djecom uvijek nešto i to uvijek popravi raspoloženje, nadovezao se Hadžibeganović.
Djeca daju energiju za rad
“Grupa djece s poteškoćama u razvoju koju odnedavno vodim je stvarno odlična. Možeš biti ne znam koliko umoran i iscrpljen, ali kada dođeš s njima na trening jednostavno dobiješ energiju. Svaka sekunda na treningu je dinamična, oni su stalno dobre volje, pozitivni su, stalno se zafrkavaju i imaju svoj način gledanja na sve to, rade stvari maksimalno u odnosu na svoje mogućnosti, jako se trude i jako su ti zahvalni. Kada im daš energiju – vrate ti tri puta više. Imaju jako puno pitanja i sve ih jako interesira… Iznenadili biste se koliko pojedinci znaju o Klubu, prate sve od prve ekipe do mlađih kategorija, znaju kad je koja utakmica, koji su igrači došli i otišli, prognoziraju, jako su vezani za klub, a tebe njihove reakcije vuku da im daš još više od sebe, da im pomogneš i napraviš dobro djelo. “, ispričao je Amir Hadžibeganović
– U mlađim kategorijama trebamo izvlačiti najbolje iz našeg grada, županije i okolice, a u starijim kategorijama se trebamo bazirati na cijelu Hrvatsku ako želimo biti konkurentni, mišljenje je Hadžibeganovića, dok je Damjanović duhovit i slikovit istovremeno:
– Osobno, uvijek “odvajam” Školu nogometa od seniora u jednom dijelu. Da budem slikovit – rad u školi nogometa je – maslinarstvo – tek za 3, 4 godine možeš očekivati plodove svoga rada i ne možeš biti baš pametan oko toga što će se tijekom te 4 godine pokazati. Rad sa seniorima je, pak, kulinarstvo: dobiješ namirnice i odmah skuhaj ručak, bolji ili lošiji, ovisno kakav si kuhar, ali odmah. Zato je važno za svakog trenera da sa sobom raščisti jeli trener seniora ili trener u Školi nogometa. To su dva različita puta i dva različita posla.
– Ja bih rekao da u školama nogometa vrijedi pravilo da koliko uložiš u ljude, uvjete, scouting i igrače toliko dobiješ natrag. I ovo što Željko kaže – rad u Školi nogometa nije isto što i rad sa seniorima pa promijeniš 5 igrača, trenera, promijeniš energiju pa vidiš ide ili ne ide. S nogometnim školovanjem je drugačije – tu vrijedi jedino rad na duge staze – rezultati dolaze s vremenom. O radu s djecom Damjanović je dodao:
– Premisa je i da ne možeš dobiti maksimum od djece, ako ti kao trener nisi njima dao svoj maksimum.
Sva tri trenera složila su se da okolina često podcjenjuje rad s mlađim kategorijama. Naime, naši treneri tvrde da je jednako bitan rad s devetogodišnjakom i devetnaestogodišnjakom jer što dijete nije naučilo s 9, 10 ili 11 godina kasnije će imati većih problema kod čega je upravo dob između 9 i 15 godina ona u kojoj dječaci stječu sve najvažnije vještine i znanja za cijeli igrački vijek, bazu za sve ostalo, a i mane presudne za profesionalni nogomet se u tom razdoblju lakše ispravljaju. Hadžibeganović, Damjanović i Ilić slažu se da trener mora imati istu energiju i volju za sve uzraste, ali razlika koju ističu je u tome da rad s mlađima zbog svoje kompleksnosti ipak nešto više crpi same trenere.
– Oni su jako zaigrani, moraš ponekad i 5, 6 ili 7 puta ponoviti nešto da bi odreagirali. To je jednostavno proces koji je nužan da bi se djeca naučila osnovama nogometnog ponašanja, rekao je Ilić.
– Upravo tako, učenje radne discipline preduvjet je, temelj rada s djecom. Ako netko i treba otpasti već u toj ranoj dobi – otpast će upravo na toj stepenici – na izostanku discipliniranog ponašanja. Moja poruka prema dječacima je uvijek ista: onaj tko se zna ponašati će ostati, a onaj koji se ne zna ponašati i ne želi to promijeniti može slobodno odmah otići u klub lige petice, duhovito nam je objasnio Damjanović.
– Eventualnu poteškoću naprave prosječno i jedan do dva roditelja godišnje kojima onda moraš strpljivo objašnjavati što se događa. No, i zato smo tu – da ih educiramo, da pomognemo kako djeci, tako i roditeljima, kazao je Hadžibeganović.
