Upoznajući trenere Škole nogometa HNK Rijeka stigli smo do još jednog tandem – intervjua: predstavljamo Ivana Mijolovića i Marina Juričića, aktualne trenere dvije generacije “Rijekinih” pionira 2007. i 2008. godište. Mijolović se, osim treniranjem riječkih malih nogometaša, od 2011. bavi i treniranjem u Ženskom nogometnom klubu Rijeka za što ga je dodatno osposobilo i trogodišnje iskustvo regionalnog instruktora ženskog nogometa za HNS, dok je Juričić u HNK Rijeka stigao nakon igračke karijere za riječku “Lokomotivu”, ali i trenerskih epizoda za riječke klubove poput “Starog Grada”, “Borca”, “Orijenta” i “Lokomotive”.
Obojica ste aktualni treneri pionirskog uzrasta, 2007., odnosno 2008. godište, kako ocjenjujete svoje momčadi u odnosu na njihove mogućnosti?
Juričić: Trenutno smo još u prilagodbi na trenažni proces zbog pauze uzrokovane pandemijom koja je ostavila veliki trag pogotovo kod djece u ovoj osjetljivoj dobi njihovog razvoja. Ipak bih istaknuo da kod ove generacije prevladava veliko zajedništvo, upornost i pozitivna energija čime se uspijevaju sanirati djelomični nedostaci. U današnje vrijeme zadovoljstvo je voditi ovakvu grupu igrača.
Mijolović: Prednost rada s ovim uzrastom je u tome što igrači počinju ozbiljnije ulaziti u svijet nogometa tako da postoji veliki prostor za njihovu edukaciju ne samo u nogometu jer mi kao treneri imamo veliki utjecaj na njih i po pitanju odgoja i ponašanja izvan nogometnog terena. Također, ovo je doba prije ulaska u pubertet tako da im je nogomet još uvijek najvažnija stvar i shvaćaju to maksimalno ozbiljno.
Kako biste opisali svoj trenerski stil te što je najzahtjevniji dio za jednog trenera mlađih nogometnih uzrasta?
Juričić: Ono što ja pokušavam je da igrači teže napadačkom nogometu gdje svaki pojedinac sudjeluje u stvaranju igre, ali prije svega da uživa i usavršava svoje vještine kojima jača cijeli kolektiv. Shodno tome, smatram da je najzahtjevniji dio posla svakog pojedinaca, sa svim njegovim vrlinama i manama, staviti u službu kolektiva, a da opet ima svu potrebnu podlogu i za osobni razvoj.
Mijolović: Trenerski stil i način vođenja ekipe koji pokušavam provesti je takav da igrači budu maksimalno odgovorni prema klubu, suigračima i trenerima koji rade s njima, zatim da budu odgovorni prema radu, da nauče što više stvari, a da sve to rade s radošću, da uživaju. Mislim da smo svi mi treneri u našoj Školi na tragu toga i da otprilike podjednako radimo. Najzahtjevniji dio za trenera mlađih kategorija je, smatram, taj da djeci prenese znanje te da procijeni koju količinu informacija mogu primiti. Djeci zato treba biti dovoljno interesantan.
HNK Rijeka, ženski nogomet i nogomet u ostalim riječkim klubovima
Ivane, Vi ste i trener u Ženskom nogometnom klubu Rijeka, koja je razlika u odnosu na treniranje dečki?
Mijolović: Razlika između muškog i ženskog nogometa je tema o kojoj bi mogli puno razgovarati, ali glavna bi bila u samoj psihologiji i odnosu prema igračima, odnosno igračicama. Djevojke su kompleksnije, možda i lakše, i prije uče, ali njihov pogled i odnos prema nogometu je drugačiji. Puno više promišljaju, postavljaju pitanja pa čak i pružaju otpor kod nekih stvari. Jako je teško usporediti igrače HNK „Rijeka“ jer su to selektirana djeca i među njima su razlike jako male, dok su kod cura razlike jako velike, od igračica koje su jako talentirane i dugo su u sustavu treninga do onih koje tek počinju i manje su kvalitete, a treniraju i rade zajedno.
Marine, Vi ste, pak, bili i trener u riječkoj “Lokomotivi”, možete li usporediti radna iskustva u odnosu na klub ranga kao što je HNK Rijeka?
Juričić: Teško je to uspoređivati jer se ovdje govori o klubu u kojem vlada profesionalizam i zahtjevi su drugačiji. Lokalni klubovi, nažalost, u današnje vrijeme nemaju niti infrastrukturu, niti dovoljnu potporu lokalne samouprave da bi što kvalitetnije odgajali i razvijali mlade nogometaše. Zato kolegama iz ostalih klubova skidam kapu na entuzijazmu i vremenu koje izdvajaju za učenje svojih polaznika. Što se HNK Rijeka tiče moram naglasiti veliku potporu i povjerenje koje imam od strane kolega trenera i ljudi zaduženih za Školu nogometa. U takvim je uvjetima puno lakše raditi jer si fokusiran samo na teren i grupu igrača za koje si zadužen, a uz to i igrače koji su bezrezervno veliki profesionalci, neovisno što su još u ranoj životnoj dobi.
[okvir naslov=” Suradnja s roditeljima”] Suradnja s roditeljima je iznimno važna, kažu naši treneri. No, naglašavaju da je za svakog roditelja poseban zadatak i taj da svoje dijete prati što objektivnije, da vjeruje trenerima te da bude podrška radu koji je usmjeren na sveobuhvatan razvoj. Kako biste ocijenili nogomet u Rijeci i okolici?
Juričić: Kako sam napomenuo i u početku razgovora, svaka čast svim kolegama koji se bore na sve načine da održe škole nogometa na razini u odnosu na uvjete kojima raspolažu od infrastrukture do osnovne opreme za rad. Netko tko nije u tome ne može imati predodžbu s kakvim problemima se susreću naši ostali lokalni nogometni klubovi i time su njihovi uspjesi veći.
Mijolović: Mislim da je nogomet u Riječkoj regiji u uzlaznoj putanji. Sve više klubova ozbiljnije radi i povećava se broj kvalitetne djece što je svakako dobro i za nas kao vrh piramide u regiji. Klubovi imaju ambicija rasti prema višim ligama što je automatski dobro jer moraju poboljšati škole nogometa kroz veći broj kategorija u natjecanju zbog licenciranja i uvjeta. Problem je infrastruktura tj. manji broj igrališta i to što više klubova koristi isti teren. Kada bi se to uspjelo nekako riješiti sigurno bi se još više podigao nogomet na svim razinama [/okvir]
Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli kao treneri za mlade igrače “Rijeke” te kako ste mu odgovorili?
Mijolović: Najveći izazov u radu u Školi nogometa „Rijeke“ je u tome što su većina igrača podjednake kvalitete i ponekad su razlike jako male. Trener mora donijeti odluke koje su ispravne, voditi brigu o tome da svi dobiju priliku za dokazivanje i napredak, a opet da trenutno naprednije igrače ne zakine za kvalitetan razvoj. Izazov, ali i užitak, je svaki trening, svaka utakmica da probamo dati najbolje od sebe.
Juričić: Najveći mi je izazov bio kako adekvatno, za vrijeme stanke uzrokovane pandemijom, održati igrače spremnima za nastavak treninga. Morali smo osmisliti interesantan način da igrače motiviramo na svakodnevno treniranje kako ne bismo riskirali predugi period neaktivnosti bi “oporavak” trajao predugo. Meni je osobno pomoglo i to što sam dio tima Coerver Croatia nudi i niz vježbi za primjenu kod kuće te smo i njima igrače potaknuli na nešto drugačije i njima interesantnije.
Razgovor s djecom, a s roditeljima – suradnja
Svi vaši kolege često naglašavaju i važnost razgovora s djecom. O čemu razgovarate u toj dobi, pristupaju li vam sami?
Juričić: U ovoj dobi razgovori su od izuzetne važnosti, a teme su raznovrsne: od nogometnih, školskih, životnih do pojedinačnih gdje se individualnim pristupom pokušava detektirati problem kod igrača pogotovo u dobi puberteta. Važno je da igrači osjete da u vama imaju podršku i da vam se mogu obratiti jer osim nogometnih vještina najvažnija je njihova socijalizacija i osobni razvoj. Ponekad će neki igrači prije svoj problem iznijeti treneru nego roditeljima, profesorima i prijateljima.
Mijolović: Vrlo često koristimo razgovore u grupi tako da i ostali mogu izvući zaključak iz neku pouku iz toga. Kada postoji potreba da s igračem porazgovaramo nasamo naravno da smo uvijek otvoreni za pružiti pomoć. U ovoj dobi svakodnevno pratimo njihovo stanje, ponašanje i zalaganje na terenu da bismo uvidjeli kada i ako dođe do neke promjene. Osim toga, individualni razgovori vode se i o stvarima iz nogometne igre ili taktike jer, ispostavilo se, na taj način neki igrači bolje shvate što se od njih očekuje, a istovremeno im se daje na važnosti što apsolutno zaslužuju.
Škola nogometa HNK Rijeka sve je prepoznatljivija, kojim biste pojmom opisali njezinu prednost u odnosu na ostale?
Juričić: Predanost!
Mijolović: Teško je sve to pretočiti u jedno, ali možda – pozitivna energija.
