Unatrag nekoliko desetljeća sportski se vijek vrhunskih sportaša znatno produljio kao rezultat sve boljih i sustavnijih sportskih priprema, znanja o sportu, ali i o pratećim, uz sport, neodvojivo povezanim elementima različitih disciplina poput nutricionizma, analitike, sociologije, odgoja, obrazovanja. Jedan od segmenata kojem smo se danas posvetili jest – sportska psihologija kao jednakopravan element sportske pripreme. Razgovarali smo, stoga, s diplomiranim psihologom, stručnjakom za psihološku pripremu sportaša iz Rijeke Anđelkom Boticom. On nam je u zanimljivom razgovoru ukazao na važnost kvalitetne i stručne psihološke pripreme za suvremene zahtjeve koje sport, u ovom slučaju nogomet, sve intenzivnije postavlja pred timove i pojedince. Biti profesionalcem nije lako, no još je teži put pred onima koji to tek postaju i u ranim godinama se susreću s izazovima tog puta: zahtjevi organizacija, trenera, pritisak uspjeha, strah od neuspjeha, medijska eksponiranost u “dobrim i lošim danima”, očekivanja obitelji, voditelja, okoline i javnosti, sve su to teme koje jedan mladi wannabe profesionalac mora kad – tad proraditi sam sa sobom.
Anđelko, koliko je sportska psihologija aktualna u Hrvatskoj?
Na formalnoj razini regulirana je od strane Hrvatske psihološke komore u vidu specijalnosti koja priznaje specifična stručna znanja i vještine koje je potrebno posjedovati da bi se netko mogao zvati, a onda i djelovati kao sportski psiholog. Na razini prakse temelji se na dobrovoljnoj bazi klubova i pojedinaca. Danas u Hrvatskoj imamo više od 40 sportskih psihologa s licencom, odnosno priznatom specijalnosti. Normalno, preduvjet i temelj je završen studij psihologije.
U mom slučaju bio je to splet okolnosti s obzirom na to da sam i sam bivši nogometaš, da volim Rijeku gdje sam završio fakultet i ostao živjeti, a budući da me trenerski posao nakon sportske karijere nije zainteresirao, jedino logično rješenje kako ostati u sportu i doprinijeti razvoju sporta i mladih sportaša bio je spojiti vlastito sportsko iskustvo i psihološku struku.
Što je s omladinskim pogonima koji pripremaju djecu praktički od najranije dobi za profesionalni sport?
Interes za sportsku psihologiju sve je veći pa i u sustavima kao što su to škole nogometa. I to je zapravo dobro jer adolescenti u najosjetljivijim godinama imaju problema sa samopouzdanjem, tremom i koncentracijom, što potpuno razumijem jer sam iste probleme imao i sam kao mladi sportaš.
Kako to da postoji više od 40 stručnjaka za sportsku psihologiju, a ona sama još nije “propisana” kao standard sportskih organizacija?
Kod nas se to sve tek razvija. Kolegama i meni jedan od ciljeva i jest afirmacija psihološke pripreme sportaša. Gledajte, i kondicijska priprema do prije desetak godina nije bila izdvojen segment, danas jest. Svatko radi svoje, a treneru tako ostaje puno više prostora da se posveti svome poslu. Da vrhunski sportaši ne trebaju psihološku pripremu je stereotip koji može pobiti jedna od baznih, najosnovnijih činjenica, a ta je da su apsolutno iste tjelesne senzacije povezane s psihološkom pripremom za nastup u nekom nogometnom kupu ili za nogomet u ulici, da budem slikovit. I vrhunski sportaši, i amateri, i rekreativci imaju istu fiziološku reakciju kada se trebaju izložiti i postići rezultat. Neke nogometne reprezentacije imaju oformljene cijele timove sportskih psihologa koji pripremaju nogometaše kolektivno i individualno, želim reći – sportska psihologija je izuzetno vrijedan alat u rukama sportskih organizacija.
Što je po Vašem iskustvu i praksi najvažnije za nogometnu momčad u dijelu psihološke pripreme?
Najvažniji je rad na koheziji grupe, na međusobnoj komunikaciji članova, ali i komunikaciji s trenerima te upoznavanje karakternih razlika koje mogu značajno poremetiti međusobno funkcioniranje. Tada se radi individualno kako bi pojedinac osvijestio, a zatim se uklopio u grupu. Primarni je zadatak sportskog psihologa u timu da od pojedinca stvori kvalitetnog člana grupe.
Govorimo li o stvaranju sportskog zajedništva?
Zajedništvo kako ga komuniciramo u momčadskim sportovima obično se odnosi na emocionalno, zajedništvo klape, ekipe kao skupine pojedinaca koji na tome grade sportski uspjeh. Međutim, tu i sami treneri moraju biti sasvim upućeni – ono zajedništvo koje je važnije postići jest funkcionalno zajedništvo. Ono je podređeno postizanju rezultata grupe individualnim trudom i zalaganjem. Ukratko, emocionalno zajedništvo ide po principu – koliko samo dobra klapa, a funkcionalno po principu – koliko mi dobro igramo. U slučaju prvoga tako ćemo od trenera često čuti fraze poput “Trebamo biti ekipa!, “Trebamo biti jaki!”, što djeci i mladima nije dovoljno za postizanje i funkcionalnog zajedništva na terenu. Osim toga, kako napreduje omladinski sport, u ovom slučaju nogomet, sve mlađe dobi izložene su i mogućim transferima, igranju utakmica pred sportskim managerima pred kojima se žele dokazati kao pojedinci, tu su i roditelji, koji se često ne snađu tako da – ili imaju velika očekivanja i već u svojoj djeci vide velike igrače pa čine sve da povećaju vjerojatnost uspjeha ili su, pak s druge strane, nesigurni pa na neki način i „koče“ daljnji razvoj. Sve to skupa u utječe na funkcionalnost ekipe i individualizira grupni sport te povratno može negativno utjecati na individualnu izvedbu.
Nogometaši – radnici još uvijek su u većini pred nogometašima – talentima
Dotaknuli smo se sve višeg standarda i sve jačih zahtjeva koji se stavljaju pred mlade nogometaše, praktički tek osobe u razvoju. Znaju li se oni nositi s njima?
Pritisak na mlade sportaše, neovisno o sportu kojim se bave, je velik. Težak. Oni su praktički od malih nogu pod teretom očekivanja svojih obitelji, klubova i javnosti. Igranje u jačim klubovima im se komunicira često nedovoljno jasno jer neće svi nakon juniorskog staža dobiti ni klupu, a kamoli minutažu sa seniorima, a onda je već kasno. Dječaci koji ne ispune vlastita i tuđa očekivanja tada imaju problem jer nisu bili pripremani realnim pristupom: “Ovdje si da nešto naučiš i da kroz neko vrijeme vidimo koliko se trudiš i zalažeš.” Jer, realno je da omladinski pogoni stvaraju radnike, a ne nogometne zvijezde. Uostalom, talenti su rijetki, nogometaši – radnici su još uvijek u većini. To treba djeci jasno davati do znanja. Sve drugo za njih može biti pogubno na dulje staze jer se iz ideje o sebi u visokom nogometu moraju naglo spustiti na zemlju i prihvatiti realnost, odnosno nositi se s time kako nije uspio ispuniti očekivanja zaigrati odmah za prvoligaša, već je završio na posudbi u nižoj ligi,.
Kako mislite da se dečkima tijekom nogometne formacije može pomoći u tom smislu?
Uvjeren sam da sve kreće od roditelja. Npr., ako roditelji imaju dijete koje u datom trenutku, sa 6 ili 7 godina biološki odskače od svoje generacije – to već bude dovoljno poticaja za stvaranje tih nerealnih očekivanja od djeteta gdje se kasnije svi pitaju u čemu je problem, imao je potencijala…Zbuni to mladog čovjeka, zbune se i roditelji na koncu te se pitaju što je pošlo po krivu. Dečki se jako teško nose s takvim scenarijima. Ostanu sami na vjetrometini, osjećaju se da su profućkali priliku, da su samo oni odgovorni za to što nisu prošli za juniore ili seniore, a nije tako. Utakmicu igra cijela momčad, tu su i protivnici, tu su zahtjevi trenera prema timu, uprave prema trenerima, sve je to jedan povezani krug u kojem npr. mladić koji da autogol ne može i ne smije ostati “sam” nakon toga jer i ta lopta koja mu je došla nije došla sam od sebe, netko prije je propustio zaustaviti protivničkog igrača, odnosno loptu. Dečkima kada pogriješe treba dati podršku i stati uz njih te im stalno komunicirati da se profesionalac postaje radom. Na utakmicama se radi, a nogometne greške su neminovne. Kada se dogode, najvažnije je mladom igraču pružiti zaleđe trenera, kapetana, obitelji…
Mladi sportaši skloni su sav teret neispunjenih očekivanja staviti na svoja leđa
Koja je razlika kada trener priprema ekipu u psihološkom smislu za utakmicu i kada to radi stručnjak?
Treneri su tu da nogometaše pripreme u sportskom smislu: što od koga očekuje u fazi obrane, što u fazi napada, na što da se pazi tijekom utakmice, dok sportski psiholog ima zadatak stvoriti fiziološko – psihološku pripremu da bi se to i realiziralo. Igrače različitim vježbama i psihološko – motivacijskim pristupom treba pripremiti da budu optimalno uzbuđeni, koncentrirani, motivirani, energični, da tom energijom manipuliraju cijelu utakmicu te da grupni cilj u svakom trenutku bude iznad svakog drugog individualnog cilja.
Primjenjujmo znanja iz 21. stoljeća, a ne iz “1945.”
“Trenerski pristup mladim nogometašima u formaciji po principu “ili jesi – ili nisi” je odavno premašen. Trebamo primjenjivati pristupe iz 21. stoljeća, a ne iz 1945., da tako kažem. Mladima i djeci treba osigurati optimalno okruženje za razvoj i to razvoj bez pritiska jer se djeca ne znaju nositi s time kao odrasli. Dijete nije formirani čovjek u malom, ono je drugačije u intelektualnom, odgojnom, socijalnom i svakom drugom smislu te im kao i u obitelji – prvo treba pružiti sigurnost, suosjećajnost, “spustiti” se na njegovu razinu, a tek onda kada se počnu osjećati sigurnima – od djeteta se mogu očekivati i njihovom razvoju prilagođeni ciljevi.”, objasnio je Botica
Rekli ste da su djeca izložena velikim pritiscima zbog očekivanja. Kako se ti pritisci odražavaju na njih?
Primaran problem koji se počne pojavljivati kod sportaša u razvoju je previše analiziranja i razmišljanja o tome tko je što rekao, što su napravili, što su trebali napraviti, kako nisu dobro branili ili nisu dali gol. Ako to i trener onda isprati s negativnim komentarima, posljedice su zaista velike. Djeci treba dati vrijeme prilagodbe, posebno na prijelazima u za njih bolje klubove, još ako se radi o akcelerantima koji se u to moraju odvojiti i od obitelji, otići u druge sredine i gradove tim više se mora paziti na to da se ispred njih postave jasna, ali i realna očekivanja nogometnog školovanja koja moraju uključiti očekivanja od njihovog rada, a ne očekivanja u rezultatskom smislu ili smislu ideje da će ijedan igrač postati prvotimac, reprezentativac ili igrač Liga petice. To su procesi prilagodbe, oni traju i ne mogu se preskočiti. Ukratko, najgore što možete staviti ispred mladog sportaša, nogometaša su ideje da je ulaskom u nekog prvoligaša pred ostvarenjem svoga sna. To je za njih pogubno i može imati kasnije posljedice u životu, ali i na karijere. Najbolje je priliku koju su dobili komunicirati kao priliku za rast, razvoj i rad, a hoće li se ili neće potvrditi na terenu ionako ovisi o mnogo drugih faktora od kojih na većinu oni kao pojedinci ne mogu utjecati. Ovako, imamo mlade ljude koji sve to stave na svoja leđa, ne shvaćaju, ne znaju se s time nositi i navečer ne idu mirni u krevet.
Radili ste s djecom i mladima koji su zbog sporta promijenili sredinu i otišli od obitelji?
Jesam i mogu reći da mi se čini kako im sustav mora ponuditi jaku podršku kod takvih prijelaza. Primjerice, već samo uvođenje “mentora” – juniora s iskustvom da prati, razgovara, daje podršku, eventualno savjetuje…čini razliku. Njima treba razgovor, društvo sličnih po godištu i iskustvu, a ono što se od njih, po mome mišljenju, smije striktno tražiti u nekoj početnoj fazi prilagodbe (koja može trajati i do godine dana) jest to da redovito izvršavaju školske obveze. Trebamo nogometaše lude za radom, a ne za idejama jer na njima, baš zbog rizika od neispunjenih očekivanja, ne bismo smjeli graditi mladog sportaša…
