Ove je sezone “Rijekinu” paletu trenera svakako, ako ne i na prvome mjestu, obogatio i Dragan Tadić – novi trener juniora i jedan od najboljih nogometaša s međunarodnom karijerom koje je “Rijeka” dala unatrag 20 – ak godina. Kao i većina kolega iz Škole nogometa, ovaj je nogometni entuzijast svakako upečatljiv po svojoj “armadovskoj” ljubavi za Klub o kojoj je nerijetko govorio i staroj gardi navijača: – Dečki ja “Rijeku” volim barem jednako kao i vi.
Tu ljubav za riječkog prvoligaša danas nastoji sa svakim novim treningom prenijeti i dečkima među kojima se, kako nam je rekao, po njegovom mišljenju već naziru neki novi “liberi” i “smolčići” za sljedeću sezonu koja počinje ove subote gostovanjem kod Lokomotive u okviru Prvog kola Prve HNL. Bio je to i povod za jedan zanimljiv intervju s novim trenerom. Pročitajte kako vidi juniore na kraju sezone, što je bio njegov dječački san u nogometu, kako juniore motivira na bolju igru, što mu znači “Rijeka”…
Koje su osnovne smjernice Vašeg rada s ovom generacijom “Rijekinih” juniora? Na čemu ćete inzistirati?
– Što se tiče trenerskog posla bitna je disciplina, samo tako možemo ići naprijed. Kako sam trener juniora, na njih ne gledam samo kroz razvoj i sve što su do sada učili. Ja gledam na naše juniore kao da su već prvotimci i volio bih da što prije zaborave na, da tako kažem, dječji nogomet, već radim s njima da prihvate ozbiljnost i usvoje sve pretpostavke modernog nogometa. Uz rad i disciplinu, osobno mi je važna i ozbiljnost, no to ne znači da sam babaroga, ne želim da me se netko boji. Taj pristup danas provale i najmlađi klinci od 7 godina, a kamoli neće dečki od 16, 17, 18 godina. Međutim, oni moraju prihvatiti da se pretvaraju u muškarce i prihvatiti svu odgovornost koja s time ide.
Kako ste postavili svoje relacije kada ste se upoznali?
– Oni su sada za mene kao moja obitelj, ponašam se kao doma – dat ću im sve, sve, bit ću uz njih za sva pitanja, za sve njihove probleme od škole do zdravlja, ma bilo što, na raspolaganju sam im od 0 do 24, ali s druge strane od njih očekujem ozbiljnost u radu te prihvaćanje mojih zahtjeva i ideja. Danas moraš biti iskren i pošten, ako oni vide da to jesi onda ako netko, nažalost, i ne igra, jer nogomet 11 igrača, a njih je i do 25 u grupi, onda je uspjeh kada te ovi što ne igraju vide da ti dobro radiš svoj posao, da si pošten. Onda će te i oni drugačije percipirati.
– Ne volim alibi igre jer zna se točno što se u kojem dijelu terena traži od igre: od obrane se traži da igra jednostavno i da nema rizika, u središnjici se traži brza igra, a naprijed je kreacija i tu svaki trener uvelike ovisi o individualnoj kvaliteti igrača. Ako imaš kvalitetu kao što “Rijeka” u špici ima Drmića i Abassa pa oni kvalitetno riješe utakmicu – njihova igra čini i trenera boljim. A kada gledamo velike trenere, Guardiolu, Kloppa, ma oni svi žele najbolje jer ne mogu sa svojim idejama puno bez igrača koje traže. To su bombe. Sjećam se kako je pok. Otto Barić uvijek govorio: Trebaju mi još dva igrača, trebaju mi još dva igrača…Ukratko, najbolji treneri žele najbolje igrače.
Kada kažete da juniori moraju usvojiti zahtjeve modernog nogometa, što točno mislite pod time?
Prije svega, mislim da je nogomet jedna jednostavna igra, oko koje se danas počela stvarati nauka. Ja sam možda ona stara garda, ali takav je bio moj put. Mislim da smo previše otišli u tehnologiju, meni također koristi, ali smatram da je pretjerano naglašena. Čitao sam intervju s jednim od najboljih trenera, po mome mišljenju, Massimom Allegrijem koji je rekao kako je u životu imao samo jedan tablet i to ga je dobio od “Juventusa”. Ono što dobro oko može vidjeti ne može zamijeniti nikakva tehnologija. Ja se isto povodim takvim principom. Normalno, ne možeš sve raditi od oka i na instinkt, ali neke stvari tehnologija naprosto ne može nadomjestiti. Rekao sam, npr., svojim napadačima – u zadnjoj trećini, imajte muda, idite driblati deset, jedanaest puta ako treba, izgubite loptu, ali jednom ćete proći.
U HNK Rijeka juniore vodite nešto manje od dva mjeseca, jeste li ih već procijenili kao ekipu i pojedince?
– Generalno su mirni, malo su mi šutljivi još uvijek te očekujem više mangupštine od njih u pozitivnim smislu, ali i više komunikacije. Korištenje gadgeta, također, utječe na taj nedostatak, to je generalni problem, imam isti i sa svojom djecom kod kuće, a opet ne možeš ih izolirati od drugih. Zato pokušavam na njih prenijeti da mi odgovaraju bez straha, da se ne boje izložiti, da ne budu u nikakvom grču, kalupu. Želim od njih izvući pozitivnu vibru s druge strane. Za to treba vremena, oni su radili u jednom sistemu rada godinama i sada sam ja tu došao s nekim svojim idejama, imam možda drugačije zahtjeve i način rada i treba vremena, iako već vidim da nakon mjesec dana što smo zajedno pomalo počinje i to. Zadovoljan sam kako odrađuju treninge.
Kako dečki reagiraju na posudbe u juniorskom stažu?
– Posudbe juniora su dobre, i ja sam ih prošao. Ali, danas kao da im je ispod časti ići u neki manji klub, kao da se srame, a to je za njih zapravo – izvrsno. To sam i njima već rekao neki dan na treningu – nitko nije postao igrač sjedeći na klupi. Za sve dečke, bilo da su još u juniorima ili su izašli – jako je dobro da idu negdje igrati. Idealna je prva liga, ali ako ne može, ma neka igraju u drugoj, u trećoj. Nikad se ne zna kako će završiti, u jednom klubu će te otpisati, u drugom ćeš baš napredovati. Imam pozitivnih primjera mojih bivših suigrača, npr. Branko Stupar igrao je drugu i treću HNL, otišao je u Belgiju za tamošnju drugu ligu i u 25. godini je postao standardni igrač za prvu ligu. S 27 je otišao u Englesku i bio je to transfer vrijedan 10 milijuna eura. Dado Pršo je zaigrao za petu francusku ligu, a na kraju je napravio karijeru. Tako sam rekao i dečkima, govorim im gotovo svaki dan: Morate vjerovati u sebe i ne smijete odustati ako se želite baviti ovim poslom. Uz nešto sreće, naravno.
Kakve juniore “Rijeke” želite vidjeti na kraju sezone?
– Na kraju sezone volio bih da imaju intenzitet, da napadaju prostore, da su brzi, da su agresivni jer onaj nogomet u kojem “igraju noge: ti meni, ja tebi” ja ne želim igrati. Mislim da to ” na polako” mogu igrati samo neke top ekipe koje imaju vrhunsku kvalitetu. Danas je nogomet postao tranzicija, kada izgubiš loptu moraš je brzo osvojiti ili kada se braniš, kada je osvojiš moraš brzo napadati. Također, svaki trener želi imati što bolji rezultat, to je normalno, ali ja bih bio zadovoljan i s lošijim rezultatom na kraju sezone ako bismo za godinu dana imali još 2 do 3 igrača u prvoj momčadi. Da se kroz njihovu igru vidi da su nešto radili i da imaju progres. To mi je primaran cilj.
Što je s odustajanjima od nogometa tijekom nogometnog školovanja?
– Svi imaju krize i “klackanja”, mnogi požele odustati i tu se potvrđuje da u nogometu opstaju samo najjači. Baš sam nedavno čitao jedno istraživanje Arsenea Wengera po kojem igrači – profesionalci za svoju dob, iz elitnih klubova, s vrhunskih akademija, u vrlo visokom postotku, njih oko čak 67% oko dvadesete godine ne samo da više nisu u tim konkretnim klubovima, već uopće ne igraju nogomet. I tu dolazimo do zaključka da je kod motivacije bitnija izdržljivost nego njezin intenzitet, a to znači i odricanje. Jer u nogometu većina vidi samo glamur, priču izvana, no u taj paket “lako njemu” ne ide bez truda. Npr. u Engleskoj na gotovo milijun dečki koji treniraju ili igraju nogomet, samo 0,01% igra Premier ligu jer nije lako uspjeti i to mora biti jasno i našim juniorima. Puno rada, puno odricanja i nešto sreće. Isto tako, mislim da nije dobro da kada dečki dođu u neku dob, od 16, 17 godina kao wunderkinder, a onda ih tu malo “poljulja”. Tu su i manageri, tu su ambiciozni roditelji i onda ti dječaci lako pomisle da su već gotovi igrači, da su već uspjeli, pa možda počnu i slabije trenirati i onda dolazi do pada. Ponavljam, samo oni koji su najjači u glavi mogu opstati u nogometu.
Kako znati tko je budući odličan nogometaš?
– Ne možeš to znati. Ponekad se igrači od 15 do 18 godina prerano otpisuju, prerano im se daje neka krajnja ocjena, a ona ne mora ništa značiti jer netko sazre prije, netko kasnije. Imamo primjer Kristijana Lovrića iz “Gorice”. On nije prošao nijednu veću školu nogometa, igrao je po drugim ligama, a onda je dobio priliku u “Gorici”, iskoristio ju je i sada je jedna od vodećih zvijezda HNL – a. S 18 godina niti je igrao za reprezentaciju, niti za prvu ligu, nitko nije ni znao za njega. Znači da se može.
Dijelite li svoja juniorska iskustva u “Rijeci” s ekipom koju vodite danas?
– Da, rekao sam im: – Dečki ja sam bio u vašoj poziciji, bio sam junior “Rijeke”, sve ovisi o vama. Naime, oni koji imaju određenu kvalitetu uz dobar rad i disciplinu mogu napraviti karijeru. No, pitanje je što je danas nogometna karijera? Svi gledaju da igraju “Real”, “Barcelonu”, Italiju, dok je meni i pripadnicima moje generacije san bio da skupljam lopte za “Rijeku”. Kod toga, imam jedno sjećanje: otkad znam za sebe idem na Kantridu, kroz maglu mi prolazi kako me sa 6, 7 godina, tata vodio na utakmice, a ja sam gledao one dečke koji skupljaju lopte i meni je to postao san. Doslovno da s 10, 12, 13 godina za “Rijeku” samo to – skupljam lopte. Sjećam se jedne utakmice protiv “Hajduka”, bila je to 1987. godina, imao sam 14 godina, bio sam polaznik Škole nogometa i tada je vrijedilo pravilo da oni koji prvi dođu na Kantridu – skupljaju lopte. Igralo se prvo kolo, u večernjem terminu. Ja sam na stepenice stadiona došao već u 14 sati i čekao svoj red da na toj utakmici skupljam lopte. Generacija Juričića, Desnice, Radina, Matrljana – ma oni su za mene bili Messi, Ronaldo te i dan danas prema tim ljudima imam neke slike iz djetinjstva koje neće nikada izblijediti.
Kako biste opisali svoje iskustvo kao nogometnog omladinca?
Imao sam sreće što sam bio dio jedne od najboljih generacija u povijesti Kluba: Zoran Ban, Danijel Šarić, Damir Milinović, ja, ali i još puno igrača koji su prošli za prvu i drugu ligu bili smo to jer su nas vodili dobri treneri koji su radili i po 20 godina u Školi. Znali su prepoznati igrače iako su treninzi bili puno drugačiji. Npr. Nikola Pape Filipović, trener je to od kojeg sam dosta upio – bio je dosta strog, ali i jako pošten. On je iznjedrio tu našu generaciju i pretvorio nas u ljude. Puno smo igrali, a tada se moglo igrati i za juniore “Rijeke”, a vikendom za neki drugi klub. Konkretno ja sam igrao za “Grobničan”. Za juniore ja najbolje da što prije bilo gdje počnu igrati seniorski nogomet.
Kada ste se prvi put osjetili profesionalcem u nogometu?
Pa sjećam se da sam imao 17 godina kada mi je tata rekao: – Dragane, pred tobom je zadnja godina u juniorima i zadnja godina srednje škole. Ja ću ti platiti maturalno putovanje, ali džeparac moraš zaraditi sam. I našao mi je posao u Luci. Radio sam mjesec i pol dana, slagao sam tavalone, dizao sam se u 05 ujutro i nakon mjesec dana otac me pitao – kako mi je. Iskreno sam mu odgovorio – katastrofa, a on mi je na to rekao: – E, sada vidiš kako je raditi kada nešto ne voliš. Znači, treniraj i daj sve od sebe da uspiješ u nogometu koji voliš, koji ti je životna želja, a ako nećeš nogomet, odmah ću te zaposliti u Luci pa ćeš nastaviti tamo raditi cijeli život. I tada mi je došlo iz stražnjice u glavu – odabrao sam nogomet, ali žao mi je da nisam završio fakultet jer smatram da nogometaši danas moraju biti službeno educirani i obrazovani, bilo redovno, bilo vanredno. Danas klinci kada osjete prvi novac, počnu nešto zarađivati, uskrate si obrazovanje. Ja mislim da uz profesionalnu karijeru treba upisati fakultet, jer možeš ga završiti i kroz 7, 8 godina, to nije bitno, bitno je, po mome mišljenju, obrazovati se, bez obzira na nogometnu karijeru.
“Profesionalcem sam se počeo osjećati tek nekoliko godina nakon što sam zaigrao seniorski nogomet. Kada sam nakon “Rijeke” došao u “Segestu Sisak” 1995., u to vrijeme se tamo radila dobra ekipa zbog čega sam shvatio da moram dati sve od sebe, posvetiti se nogometu, treninzima, pa i dodatnim treninzima unutar kluba. Taj mi je odlazak bio nekakav prvi profesionalan skok, morao sam se osamostaliti od mame i tate, taj me prijelaz dosta očvrsnuo i ojačao. U Belgiji sam, pak, došao na jedan još veći nivo, stigao sam među lavove, prva dva mjeseca nisam znao gdje sam. Sve je bilo prebrzo, preživo, osjećao sam se kao da sam u slow motionu i morao sam se brzo adaptirati jer u suprotnom – nestaneš. Luka Modrić, nije bio dragulj Dinama, poslali su ga u Bosnu, on je tamo sam sebe napravio, i s ljudske i s igračke strane, no nije bio A lister. Iz Zrinskog su ga vratili u Inter Zaprešić, ni tada natrag u Dinamo. Suvišno je i govoriti o tome koju poruku Modrić šalje svim dečkima koji su po nogometnim školama u Hrvatskoj…”
Jesu li juniori HNK Rijeka motivirani da igraju za ovaj grad i klub koji nosi njegovo ime?
– Kod nekih dečkiju vidim točno tu motivaciju, kod nekih nije još to to i pokušavam raditi na tome, ali dosta ovisi i o njima. Govorim im da kada stave grb “Rijeke” na sebe da to ne može ništa platiti. Puno im pričam o svojim iskustvima, pokušavam na njih prenijeti taj žar. Prije svake utakmice kada se pozdravljamo, rekao sam im – taj pozdrav vrijedi samo ako ostavimo “muda” na terenu, to im sasvim otvoreno kažem: – Možemo i izgubiti, dečki, ali ostavite srce na terenu jer znate za koga igrate! Bilo gdje u Hrvatskoj “Rijeka” izaziva neki respekt. Publika, roditelji, ma svi moraju vidjeti da oni igraju za “Rijeku”. Ne samo na treninzima, putovanjima i utakmicama. Kada dođu bilo gdje, na benzinsku pumpu, u trgovinu, moraju se ponašati kao igrači “Rijeke” i moraju imati stav. Moraju imati personality, mora se vidjeti vidi da su “Rijekini”. Naravno i taj stav i personality vrijede samo s pokrićem – oni moraju dati sve od sebe.
Koliko je Vaš rad s juniorima “Rijeke” u vezi s nogometom prve momčadi?
S trenerom Tomićem redovito razgovaram, moram reći da se slažemo u viziji nogometa koji želimo od igrača. Oni moraju igrati moderan nogomet, a dečki iz juniora moraju doći spremni pred vrata seniora, praktički da nema razlike, što jest teško, ali puno je teže ono što se dogodilo meni i mnogima kada smo zaigrali za neki jači klub. Kao što sam naveo, u Belgiji nisam mogao dva mjeseca doći k sebi, nitko me nije spremao za takav skok. Zato s našim dečkima moramo raditi drugačije. Pogledajte Libera, dobio je priliku na klupi, pa na terenu i sada je koristi. Znači, sve o čemu pričamo – može se, može se…
