Još jedna, na svoj način fantastična, ali ovoga puta ženska priča iz Škole nogometa stigla nam je od pametne, lijepe i sposobne, 29-godišnje Labinjonke u “Rijeci” – Rive Milić. Možda bi je prenapadno bilo prozvati budućom riječkom Evom Carneiro, ali potpuno istinito je kako je i nekad, a i danas još uvijek najpoznatija doktorica u nogometu bila uzor i ovoj djevojci koja se još za vrijeme gimnazijskog obrazovanja odlučila krenuti put – fizioterapije. Djeluje tiho i samozatajno, pomalo u tremi, no kada počne govoriti o putu koji ju doveo do vratiju “Rijeke” – sve nestaje, a priča teče :
– U gimnaziji su me počeli zanimati prirodni predmeti, a fizioterapija mi je djelovala zanimljivije od medicine. S vremenom sam shvatila da je to posao koji je zanimljiv, lijep, dinamičan, ali i kreativan ako se čovjek odmakne od “samo” baze” koju uči na fakultetu. Tako sam nakon završenog studija, krenula i na Akademiju osteopatije gdje sam u razgovoru s jednim kolegom, fizioterapeutom sa sportskim iskustvom, izrazila želju da me preporuči negdje gdje bih se pobliže mogla upoznati s fizioterapijom u sportu. O njoj sam učila i na edukacijama koje sam prošla u Crnoj Gori. Slučajnost ili ne, ali doktorica Chelsea bila je moj mladenački uzor jer je svojim sposobnostima i znanjima ipak uspjela, istrčavala je na teren, radila je do zadnje sekunde i to baš za vrijeme velikih diskriminacija žena u nogometu.
Tvoj put u najdoslovnijem smislu nije bio lagan jer praktički neko vrijeme nisi imala niti kako dolaziti svakoga dana iz Labina u Rijeku.
– Bilo je teško, neizvjesno, no uspjela sam. Nakon jedne od edukacija, kolega me preporučio dalje i nedugo zatim primila sam poziv HNS-a da se priključim mješovitom zimskom kampu nogometne reprezentacije gdje sam bila zadužena za dvije ženske selekcije: WU-17 i WU – 19 kao njihova jedina fizioterapeutkinja. Nakon 5 dana, prišao mi je glavni fizioterapeut kojem su me kolege pohvalili i preporučio mi da svakako nađem sportski klub u kojem ću moći ostati u tijeku s ozljedama. Na tom kampu uočili su me i jedan doktor te jedan trener iz Rijeke i preporučili me dalje voditeljici Medicinske službe HNK Rijeka, dr. Nataši Bakarčić, priča nam Riva.
Kolega iz “Dinama” mi je doslovno u 15 minuta pokazao torbu, objasnio što je u njoj i rekao da mu se javim ako što trebam. Međutim, u tih 5 dana mog prvog iskustva sa sportskom fizioterapijom ja nisam imala vremena čak ni za to :). Bila sam bačena u vatru, a rekla sam si: “Sada si ovdje, daj svoj maksimum!”. Tako je i bilo. 5 dana sam sama brinula o dvije selekcije, pokazala sam želju i volju, a uz to sve mi je bilo novo i zanimljivo.
No, to još uvijek za Rivu nije bio i službeni početak, moglo bi se reći – tek početak teškog brušenja volje i želje za radom u riječkom prvoligašu:
– Mislim da je sve što je uslijedilo nakon tog poziva bio jedan veliki test koliko ja to stvarno želim jer nakon što sam u HNK Rijeka poslala životopis, daljnjih nekoliko mjeseci se ništa nije događalo. No, baš nekako u to vrijeme Rukometni klub Rudan Labin tražio je fizioterapeuta jer su igrali Premijer ligu te sam počela raditi za njih sljedećih godinu dana, za džeparac po treningu i utakmici. A, onda u srpnju te 2019. godine, pozivaju me uoči sezone i na prvi razgovor u HNK Rijeka. Predloženo mi je da volontiram, da neko vrijeme vidim jeli to za mene, jesam li ja za njih, a ja sam to objeručke prihvatila. Tako sam sljedećih mjeseci redovito radila za RK Rudan Labin, a istovremeno sam putovala redovito i u Rijeku. Taj ritam je postao još teži kada mi se zbog svakodnevnih vožnji pokvario auto iz ’96. godine pa sam na nekoliko mjeseci ostala i bez svog prijevoza, a za život u Rijeci nisam imala novaca. Bila sam kronično umorna, u Rijeku sam putovala uglavnom – svaki dan: autobusom do Žabice, od Žabice do Ininog igrališta bih dolazila taksijem ili lokalnim autobusom te se vraćala na Žabicu pa u Labin. U tom sam, rekli bismo, luđačkom tempu dočekala 2020. i prvi lockdown te mogu reći – bilo je to razdoblje u kojem sam prošla sito i rešeto, trebalo mi je puno živaca i toliko sam puta mogla odustati, ali nisam. Danas na taj period gledam kao na provjeru koja me kušala želim li to stvarno ili ne: em nemaš novaca, em nemaš auto, em putuješ, radiš u jednom gradu, volontiraš u drugom, da bi s prvim lockdownom opet sve utihnulo. Status quo. Sportske aktivnosti su prestale i nisam znala na čemu sam ni s rukometom, ni s nogometom, priča nam ova fizioterapeutkinja Škole nogometa, danas već i s osmjehom, o tom razdoblju.
No, onda je došlo i do točke preokreta. Rivi Milić poklopile su se karte, lockdown ju je “izgurao” iz rukometa, ali ju je zato s njegovim završetkom “ugurao” u “Rijeku”:
– S početkom ljeta 2020. dobila sam poziv iz “Rijeke” da i službeno postanem njihova fizioterapeutkinja za sezonu. I – evo me tu, već treću zaredom, u Rijeku sam se i preselila, a kupila sam si i drugi auto čisto da se zna :), govori nam veselo Riva, te nastavlja: – Uživam u svom poslu, uživam učeći od iskusnijih kolega kao što su Bruno Greblički i Alen Ilić (dugogodišnji fizioterapeuti prve momčadi op.a.), uživam u putovanjima, dinamici, fleksibilnosti rada za jedan sportski kolektiv i mogućnostima koje moj posao u njemu pruža. U ovome poslu napredak je svaki dan.
Kako si se snašla u HNK Rijeka?
– Meni je odlično, nova sam, a iskusniji kolege mi pomažu da nadograđujem svoja znanja i vještine, surađujemo super, imamo otvoren i odnos pun poštovanja. Osim toga, ovdje je jako pozitivna atmosfera, pozitivni su ljudi oko mene i trenutačno – u tome uživam. To je i bio moj cilj – da nađem svoje mjesto u nekom sportskom klubu i da uspijem u jednoj izazovnoj sredini kao što je to nogomet koji je, nažalost, općenito još uvijek diskriminirajuć za žene. Zato mi je još draže raditi ovdje jer moram istaknuti da me kolege u HNK Rijeka jako poštuju i pomažu. Što se igrača tiče, oni me slušaju i cijene moju stručnost.
Najozbiljnije ozljede s kojima sam se susrela i koje ću pamtiti još jako, jako dugo su poprečni prijelom goljenične kosti (potkoljenična kost) koji na svu sreću nije bio vanjski. To se dogodilo na jednoj prijateljskoj trening – utakmici između naših kadeta i juniora. Drugu situaciju koju neću zaboraviti je luksacija ramena jednog juniora na terenu, a treća je ujedno i najgora – potres mozga do kojeg je došlo tijekom duela suparničkih igrača pri čemu je nastardao naš. Bile su to stvarno neugodne scene.
Trenutno si fizioterapeutkinja Škole nogometa, no iskustvo s prvom momčadi je, također, tu?
– Da. Glavni fizioterapeut prve momčadi, kolega Marin Polonijo me već nakon mjesec dana pozvao na ispomoć u prvi tim, naravno – uz suglasnost prvog trenera i voditeljice Medicinske službe dr. Nataše Bakračić. To je bila velika čast za mene i prilika da radim s profesionalnim nogometašima, bila sam sretna. Od tada me često poziva, a najveća mi je potvrda rada s prvim timom bila kada su svi fizioterapeuti bili zauzeti na europskim utakmicama “Rijeke”, a mene je zapalo da vodim računa o ozlijeđenim prvotimcima koji su ostali u Rijeci, uz svakodnevne konzultacije s glavnim fizioterapeutom prve momčadi. To me napunilo samopouzdanjem i na neki je način potvrda moga rada.
Koje su ozljede najčešće kod djece i mladih nogometaša?
– Kod djece i mladih igrača još su uvijek česte tegobe vezane uz rast kao što je to npr. Schlatter koljena, ali i skakačka koljena kao najčešći simptom prenaprezanja uz upale pubičnih kostiju. Dječaci nam dolaze u ambulantu, mi ih obradimo, neovisno jesu li juniori ili najmanji morčići, a ako je kod koga sumnja na frakturu i treba ga poslati na slikanje kontaktiramo roditelje i našeg doktora. Isto je s drugim ozbiljnim ozljedama poput istegnuća, ruptura, fraktura, uganuća, rana, hematoma, žuljeva. Kada posumnjamo na rupturu ili bilo kakvu ozbiljniju ozljedu mekog tkiva igrača naručimo našem klupskom doktoru. Kada su u pitanju utakmice HNL-a naših omladinaca, fizioterapeut je uvijek s momčadi na klupi i ako dođe do ozljede igrača, on uskače.
Riva Milić upravo se vratila iz Istre gdje je bila fizioterapeutkinja ženske nogometne reprezentacije WU – 19, odnosno djevojaka koje su izborile plasman u Elitno kolo kvalifikacija za Europsko prvenstvo! Naime, nakon svog petodnevnog debija prije 3 godine, Hrvatski nogometni savez Rivu je svrstao na popis redovitih fizioterapeuta ženskih nacionalnih selekcija, između ostalih bila je pozvana i u žensku A-reprezentaciju čime je ova mlada žena potvrdila da niti jedno putovanje pod skromnim uvjetima, iz Labina gdje je radila u Rijeku gdje je volontirala nije bio uzaludan: zna što je htjela, a to je i postigla. No, s pokrićem jedne od, vjerujemo, budućih hrvatskih stručnjakinja za područje fizioterapije u nogometu. Bravo Riva!
Riva, kakav je osjećaj istrčavati na nogometni teren?
– Hahahah, pa zna mi proći kroz glavu što ako se poskliznem ili padnem, ali pazim, pazim…:) Nosim kopačke ili tenisice s gumom kada je vlažan teren, a rekli su mi i da dobro trčim tako da nema problema.
Osjećaš li strah kada su u pitanju teže ozljede i uopće neizvjesnost tvoga posla?
– Ja sam srećom mirna osoba. Ako sam i zabrinuta – to se na meni ne vidi izvana. Profesionalizam mi je na prvom mjestu. Ne bojim se pristupiti situaciji. I da vidim kako pršće krv ili otvoreni prijelom – išla bih riješiti stvar. “Na van” zaista mogu ishendlati svoje emocije i napraviti što mislim da treba napraviti.
Riva Milić jedna je od rijetkih, ako ne i jedina ženska osoba koja je kao fizioterapeutkinja u kontaktu s momčadi nekog hrvatskog prvoligaša:
– U omladinskim pogonima nisam jedini ženski fizioterapeut, imam kolegice po drugim klubovima, a što se tiče kontakta s prvim timom, ne bih znala odgovoriti jesam li jedina žena kojoj je se pruža mogućnost da bude fizioterapeut na toj poziciji. Često me znaju pitati kako to da radim u izrazito muškom kolektivu i sportu, a pogotovo jer je ženama put u nogometu jako težak. Odgovorim im da je sve to do osobe – neke žene ne bi niti pokušale, same mi kažu da se ne bi znale nositi s tolikom muškom energijom, njihovim šalama, načinom funkcioniranja te fleksibilnim načinom rada. Kod mene je drugačije. Ja sam prilagodljiva, znam se zafrkavati. S druge strane, vjerujem da bi mnogi željeli raditi ovaj posao, no osim želje za postizanjem uspjeha potrebno je imati zacrtan cilj, vjerovati, truditi se, dokazivati se, biti dobar, pokazati potencijal jer do ove je pozicije teško doći. Svi moji kolege, kako sam i rekla, uvažavaju me i cijene tako da stvarno imam samo riječi hvale i za kolege, i za igrače. Osim toga, kao najmlađa u kolektivu, nisam bahata, ne uzdižem se samo zato jer radim za igrače HNK Rijeka, ovdje sam prije svega da naučim, ali i da radim ono što znam najbolje raditi. Kod toga onda zaista ne igra ulogu jesi li muškarac ili si žena, a i podrška koju mi pružaju kolege je ogromna. U HNK Rijeka sam sretna.
