Utakmica osmine finala Kupa Hrvatske između NK Oriolik i HNK Rijeka što će se u subotu odigrati u Oriovcu bit će posebna za jednu osobu iz redova riječkog prvoligaša. Naime, u trenutku kad je ždrijeb spojio Oriolik i Rijeku telefon Roberta Palikuče, sportskog direktora HNK Rijeka, odmah je počeo zvoniti, stizale su poruke, krenuli su pozivi…. Razlog je bio jednostavan, sportski direktor Rijeke, koji je prije dolaska u redove riječkog prvoligaša bio relativno nepoznat hrvatskoj javnosti van užeg nogometnog spektra, u Oriovcu se osjećao kao kod kuće i za njega su tamo svi znali.
– Kad smo izvukli Oriolik na ždrijebu Kupa odmah su počele stizati poruke iz Oriovca, uprave kluba kojeg vode moji prijatelji i bivši suigrači. Nakon toga počele su stizati i poruke od drugih ljudi, poznanika iz Oriovca i cijela zajednica se jako veseli toj utakmici. Kako bi oni rekli, da su me prije pet godina pitali hoću li imati prilike gostovati s nekim klubom u Oriovcu u službenoj utakmici, nitko ne bi rekao da postoji i najmanja mogućnost da će se to dogoditi, rekao je Robert Palikuća.
Za mnoge koji dosad nisu čuli za ovo malo mjesto, Oriovac je naselje koje se nalazi u Brodsko-posavskoj županiji, na pola puta između Slavonskog Broda i Nove Gradiške. Za točan broj stanovnika pričekat ćemo novi popis stanovništva koji je u tijeku, onaj iz 2011. godine zabilježio je da u Oriovcu živi 5824 stanovnika.
– Oriovac nije veliko mjesto, svi se poznajemo i Oriolik je klub koji živi od zajednice, okuplja i zbližava ljude. Izgradili su tribinu, svlačionicu, teretanu, semafor, sjedalice, natkrili tribinu… Sve su to napravili bez nekih velikih prihoda, rade na tome da razviju klub. To je mjesto koje živi od velike zajednice i povezanosti među ljudima. Zadnjih godina su utakmicama u Kupu Hrvatske skrenuli pozornost na sebe i postavili su NK Oriolik i Oriovac na nogometnu mapu Hrvatske. Konstanta su u Trećoj HNL i preko Kupa su poznali prepoznatljivi široj javnosti, ustvrdio je sportski direktor Rijeke.
Prvi nogometni koraci u Orioliku
Robert Palikuča svoju nogometnu karijeru počeo je upravo u NK Oriolik.
– Nogomet sam počeo trenirati u Orioliku, imali smo jednu odličnu generaciju. Nastavnik tjelesnog odgoja u školi postao je naš trener u najmlađim generacijama u klubu. On je to odlično posložio i dao nam priliku da se razvijamo. Znali smo prije prvog jutranjeg sata u školi trenirati u dvorani. Nakon škole smo zatim trenirali u NK Oriolik i napravio je sve da nam pruži mogućnost da puno treniramo i radimo. To je za nas bilo sjajno, napravio je uvjete da se ozbiljo može raditi i mi smo uživali u tome.
I već se sigurno pitate, pa koja je poveznica Roberta Palikuče i Oriovca? Razgovor s Robertom o Oriovcu jedan je od onih najljepših mogućih razgovora, evociranje uspomena na djetinjstvo i neka drugačija, jednostavnija vremena, iz kojih se nose najljepše uspomene koje traju cijeli život. I zato ne čudi da je prva rečenica na spomen Oriovca bila:
– Kada pričam o ljudima iz Oriovca i samom mjestu, to je moje kompletno djetinjstvo, rekao je Robert koji se rodio u Njemačkoj, ali je cijelo djetinjstvo proveo u Oriovcu. Roditelji su radili u Njemačkoj, a Robert je odrastao pod skrbi bake i tete.
– Imao sam fantastično djetinjstvo, bio sam najsretnije dijete na svijetu. Baka i teta su bile osobe koje su se brinule za mene, sestrična i bratić su mi bili kao brat i sestra. Baka je imala pravila kojih se moralo pridržavati, ali isto tako s puno slobode za nogomet, pod uvjetom da poštuješ pravila i ponašaš se uzorno u školi. Tetka je bila recimo ona koja bi pregledala zadaću da li je sve u redu, a ja sam prema potrebi znao zadaću prepisati od bratića i sestrične (ha, ha). Tada je bilo jako puno djece u Oriovcu. Već tada se nogomet u omladinskom uzrastu u našem klubu, upravo kroz našeg trenera i uvjete, toliko razvio da smo bili prepoznati u okolici i da su djeca iz okolnih mjesta dolazili igrati kod nas. Na taj način stekli smo puno prijatelja i u starijim i mlađim godištima, rekao je Palikuča kroz rečenice koje mlađe generacije vjerojatno ne mogu ni pojmiti.
Život bez mobitela i kompjutera. Bila su to neka jednostavnija vremena, ulica i igralište bili su mjesto kojima je odjekivala radosna cika djece, a nogomet na ulici nudio priliku da se nauče neki potezi koje ne može donijeti nijedan trening.
– Pamtim da sam razbio jako puno tenisica i nogometnih lopti. Lopta se nabijala po kapijama, garažama, livadama, stavljali su se stupovi kao improvizirani golovi, tu i tamo trebalo je platiti i koji razbijeni prozor… U školi smo igrali nogomet na rukometnom igralištu, nogomet se igrao svugdje gdje se mogao igrati. Za svaki Božić i rođendan uvijek sam želio samo nove tenisice i novu loptu jer onaj tko je imao loptu, bio je glavni, ustvrdio je kroz smijeh Robert prisjetivši se nekih davnih dana koji će zauvijek živjeti u uspomenama.
Stipendija u SAD-u
Jedan dio svoje nogometne i obrazovne karijere, Robert je proveo u SAD-u, točnije Loyola Marymount Universityju u Los Angelesu.
– Dobio sam stipendiju za nogomet u SAD-u. Spakirao sam torbu i otišao. Namjeravao sam ostati godinu dana, ali na kraju sam se zadržao dvije godine. Odlučio sam se zatim vratiti u Njemačku i prebaciti tamo na fakultet. Iskreno, prvobitni plan mi nije bio postati profesionalni nogometaš. Krenuo sam ulagati u obrazovanje, nisam htio u tom trenutku sve staviti na nogometnu karijeru jer tu postoji puno rizika i htio sam imati otvorene opcije. Mogu reći da sam na svom putu bio sretan jer sam bio okružen dobrim ljudima.
Nakon završetka osnovne škole u Oriovicu Robert je, uz bratića i sestričnu, otišao u Njemačku na ljetne praznike. U Hrvatskoj je već buktio rat, ali unatoč tome Robert nije namjeravao ostati u Njemačkoj. Na kraju život ga je usmjerio na drugu stranu, odluka o ostanku u Njemačkoj bila je logična s obzirom na događaje u Hrvatskoj. Robert je krenuo graditi svoju nogometnu i akademsku karijeru, a zbog posla je često navraćao u Hrvatsku i uvijek obavezno posjetio – Oriovac.
– Uvijek sam se vraćao u Oriovac, barem nekoliko puta godišnje. Kad bi došao u Hrvatsku pogledati neku utakmicu obavezno bi otišao u Oriovac barem na ručak ili večeru, da barem nekoliko sati provedem tamo. Kad sam dolazio na ljetovanje u Hrvatsku uvijek bi svratio u Oriovac. Moji prijatelji u Oriovcu vjerojatno su se iznenadili što sam se vratio u Hrvatsku. Znali su da volim Hrvatsku, ali možda puno njih nije očekivalo da ću se vratiti. U svakom trenutku, kad je bilo moguće, dolazio sam u Oriovac, nalazio se s prijateljima. Ima tu članova obitelji, dragih ljudi i prijatelja koji nažalost više nisu s nama, ali imam još puno prijatelja i obitelj koji tamo žive i koje rado posjetim. I danas odem kod tete i tetka gdje se osjećam kao doma. I zato će za mene subotnja utakmica i gostovanje s Rijekom biti posebno, zaključio je Robert Palikuča.
Robert Palikuča ostvario je zavidnu nogometnu karijeru, igrajući između ostalog za St. Pauli i Fortunu Düsseldorf gdje je i počeo svoju karijeru nakon nogometa koja ga je u konačnici i dovela natrag u Hrvatsku. U kratkom vremenu po dolasku u Rijeku stvorio je zavidnu momčad koja je već pokazala sposobnosti za najviše domete. Puno toga bi se moglo napisati o tom periodu Robertovog života.
Ali to ništa nije bitno za ovaj razgovor i prisjećanje na jedno predivno djetinjstvo koje će zavijek nositi u srcu. I zato je za cijelu priču najbitnije da se Robert Palikuča u subotu vraća u mjesto gdje je proveo neke od najljepših dana u svom životu – u Oriovac.
